Ljubav je umrla. Čudimo se zajedno koji je način izabrao. Križ. Gledamo u Krista koji je ostao bez svega onoga za čime mi ljudi trčimo, za što se mi molimo i onoga čemu mi spomenike gradimo.
Kada se svijet potresao, a sunce nestalo s neba, to se nije dogodilo pri razapinjanju, nego pri vapaju s križa; vapaju koji je posvjedočio da je Bog bio ostavljen od Boga. I sada, neka revolucionari izaberu jednu vjeru od svih vjera, i jednog boga od svih bogova svijeta; neka pažljivo procijene sve bogove fatalizma i nepromjenjivosti. Neće naći nijednog drugog boga koji se i sam pobunio. Štoviše, neka (tu problem postaje odviše težak za ljudski jezik), ali, neka i sami ateisti izaberu boga. Naći će samo jedno božanstvo koje je ikad izrazilo njihovu osamljenost; samo jednu religiju po kojoj se za trenutak učinilo da je Bog ateist.
G. K. Chesterton
Spomenik je po definiciji predmet koji služi da potakne sjećanje na neku osobu ili događaj. Lijepo je se sjetiti. Svatko ovom zemljom prohoda tiho ili glasno, nije bitno, ali zasigurno svatko iza sebe ostavi podignuti spomenik nekomu ili nečemu. I ne moramo svi podizati isti. I to je dobro. Povijest nas uči da je netko podigao spomenik znanosti, netko kulturi, sportu, netko opet svetosti i ljudskoj dobroti, možemo tako u nedogled. No, s pravom se pitamo kakav bi spomenik, da dođe, podigao Bog. Bilo bi to nešto, u svakom slučaju, izvanredno. Nesvakidašnje. I bilo je tako.
Ovo je dan kada se sjećamo jednog čudnog događaja. Danas se spominjemo dana koji je vrhunac paradoksa čovječanstva ili ljudskog postojanja. Bog je podigao spomenik u obliku križa, rimske sprave za izvršenje smrtne kazne i to ponajprije političkih protivnika. Danas se spominjemo povijesne prekretnice svijeta i čovjeka. Ljubav je umrla. Začuđeno gledamo koji način Bog bira. Križ. Gledamo u Krista koji je ostao bez svega onoga za čime mi ljudi trčimo, za što se mi molimo i onoga čemu mi spomenike gradimo. Bogočovjek visi gol i ponižen ne samo ispred ljudi koji ga ismijavaju, nego ispred svojih prijatelja. Boli i to što je lišen vjerodostojnosti. Ne silazi s križa. Ne može spasiti sam sebe. Lišen je i uspjeha. Gdje je to kraljevstvo o kojemu je govorio, pitaju se svi. Bože, kakav ovo ti spomenik podižeš danas?
»A mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost«, veli Pavao. Kako je bilo onda tako je i danas. Križ i danas smeta. Svijet ne želi taj spomenik. Nećemo to da gledamo u našim ustanovama, panično viče Europa. Ne toliko zbog sekularizacije, koliko zbog toga što križ provocira. Ne može se prihvatiti takav Bog. I danas je sablazan i danas je ludost. To i jest, brate i sestro, misterij današnjega dana o kojemu promišljamo. Nije ovo samo događaj koji se dogodio negdje u dalekoj prošlosti. On se posadašnjuje i sada. On tebe i mene izaziva da ga prihvatim takvoga sada. Nećemo još promišljati o Uskrsu, o trijumfu koji budi u nama nadu i hrani naš religiozni ego. Danas ostanimo pored Raspetoga. Razumljivo je da uplašeni Petar govori »Ne znam ga, ženo!« Svog Gospodina mogao je zamisliti bilo kako, samo tako ne.
Suprotno od toga, opasno je znati kakav je Bog. Onovremena svećenička aristokracija je znala, zato je i predala Isusa na montirani politički proces. Predala ga je iz apologetskih razloga, svi ozbiljniji egzegeti oko toga se slažu. Vrhunac paradoksa čovječanstva se desio upravo zbog toga, jer su pobožni ljudi predali na sud Boga. No, Krist je raširio ruke pobjedonosno, a ne poniženo. On je u stvari podigao spomenik ljubavi a ne »kulturnoj baštini« čemu smo svjedočili ovih dana i što se uporno pokušava nametnuti. Ljubavi koja se očitovala u dvije grede. Koračao je do kraja. Cijeli život kao da je prošao u paradoksu. Njegovi ga ne primiše, prijatelj zataji, poljubac izdade a pobožni predadoše. Kažu da su gledali u Pisma. Možda su ipak trebali gledati u Njegove oči…
