U majčinu se krilu uvijek nalaze razumijevanje i nježnost.
Majka i majčinstvo su dvije riječi koje već stoljećima prožimlju srce hercegovačkog puka. Od doba kad smo bili pritisnuti Turcima, Austro-Ugarskom, Jugoslavijom, komunizmom, nacizmom, fašizmom, ratovima sa svih strana i još kojekakvim poteškoćama, žene su bile srce hercegovačke obitelji. Nije ni čudo da Hercegovci posebnu ljubav gaje prema Blaženoj Djevici Mariji, majci Božjoj. U majčinu se krilu uvijek nalaze razumijevanje i nježnost. Otac se već nekako svlada, a majka ne može da ne pusti suzu za svojom djecom, pa makar to bila i situacija u kojoj se obitelj razilazi neko vrijeme. U Gospi se osobito pronalazi nježnost majke čijeg su Sina mučili i na križu ubili. Ona je uz Isusa prošla sve što se može proći. Iz tog razloga imamo povjerenja da i svakoga od nas Blažena Marija razumije, da su svi naši gubitci, slabosti i žalosti sigurni u njezinim rukama.
Iz povjerenja da je Marija pravi put k Bogu, na oko 150 mjesta u Bosni i Hercegovini se slavi svetkovina njezina uznesenja. Od Međugorja prema Širokom Brijegu, pa sve do Posušja i Seonice u Tomislavgradu, na ovaj se dan okupi Crkva u onom pravom smislu, kao jedna zajednica, kao jedno srce da bi proslavili završnicu Marijina predanog života. Dušom i tijelom je uznesena u nebesko društvo. Ovo je zapravo vrhunac i cilj kojem je okrenuta svaka ljudska egzistencija. Svaki pojedinac treba u svome hodu ovom zemljom, s ovim vremenom u kojemu jest, biti usmjeren na nebesko, na društvo Presvetog Trojstva i svih svetih.
Možda često ovih stvari nismo svjesni, no ovo su ozbiljni koraci života, jer se život ne završava tjelesnom smrću. Najbolji dokaz je uskrsli Krist. Smrt je samo jedna etapa koju čovjek treba proći da bi došao u vječnu nebesku domovinu. No pogledajmo razvoj događaja iz franjevačkih početaka u Hercegovini. Na području Bosne i Hercegovine je do 1844. godine postojala samo jedna franjevačka provincija. Tada su se Hercegovačka braća odlučili odvojiti i osnovati isprva vlastitu kustodiju, a potom 1892. i provinciju. Prve su korake hercegovačka braća napravila na Širokom Brijegu. Tu su 23. srpnja 1846. godine položeni temelji crkve. Prvu vlastitu crkvu u Hercegovini braća posvećuju upravo Blaženoj Djevici Mariji, konkretnije danu njezina uznesenja.
Vjernici na Širokom Brijegu posebnu pobožnost gaje prema kipu uznesene Marije. Kip je izrađen 1864. godine. Kupljen je vjerojatno od posrednika u Trstu, gdje je fra Petar Bakula susreo gospodina koji je, kako on kaže, „poduzeo načiniti kip uznešene Gospe“. Riječ je o ručnom radu tirolskog podrijetla. Marija svoj pogled uzdiže k nebu te ima ruke prekrižene visoko na prsima u znak molitve. Poruka kipa okrunjene Gospe je zanimljiva i važna za svakog čovjeka. Tako se zapravo trebamo vladati u svakodnevnici: u svemu što radimo imati pogled usmjeren k nebu i Božjoj stvarnosti. Molitva treba krasiti zajedništvo naših obitelji, župa i, također, osobni život svakog čovjeka. Kip nam daje jasnu poruku da je molitva istinski ukras duše i tijela. Molitva nas uvodi u zajedništvo s Bogom koje smo u današnjem vremenu nekako stavili sa strane.
Razumijem da se danas nude neke nove opcije. Iz našega srca izlaze mnoge nebuloze, a i sa zapada dolazi jedna nova ponuda. Potpuna sloboda, bez ikakvih granica i poštivanja onoga svetoga. Zapravo se takva potpuna sloboda na zapadu naziva svetom. Narode moj hercegovački, neka svima bude na srcu da ne ostavljamo Boga koji nas je stvorio. On nam je dao svoga Sina, dao nam je majku Mariju, dao nam je sve. Stoga ne budimo ludi ostavljajući Boga radi nekih takozvanih pokreta slobode koje svijet nudi kao nešto dobro i apsolutno istinito. Neka nam na srcu uvijek bude poruka ovog Marijina kipa sa Širokog Brijega.
Uzdižimo svoje pogled u nebo, učimo svoju djecu da i oni tako čine. Marijine ruke koje su znak molitve neka postanu i naše, zaodjenimo se tim prekrasnim darom. Bit će teško, no samo je jedno pitanje dovoljno: Kad to nije bilo teško? Stoga nam valja ostati uz Boga i Mariju, jer sve što je zaista lijepo, svaka prava ljubav samo od Boga izlazi. Marijina ljubav koju je pružila našem hercegovačkom narodu, čin je koji nikada ne smijemo zaboraviti i zapustiti. Stoga rastimo i u našem teškom vremenu s Marijom i njenim sinom Isusom. To je pravi put, istina i život.
