Odakle ovi svjetski ratovi? Odakle ratovi i borbe među ljudima? Odakle pokvareno srce koje je puno mržnje?
Mk 9,30-37
U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.
I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«
Svjedoci smo još jednog burnog vremena, punog ratova. Ne govorim samo o ovim velikim svjetskim ratovima koje nam mediji (ne)istinito plasiraju, nego također o borbi i ratu u srcima ljudi. Neka druga vremena su bila možda i teža, ali ovo naše ne daje nikakve znakove da smo iz tih težih vremena nešto naučili. Očito je da ne nosimo Isusove manire. Ljubav nismo shvatili, to je očigledno posvuda. Pravo je pitanje: Odakle sve to? Odakle ovi svjetski ratovi? Odakle ratovi i borbe među ljudima? Odakle pokvareno srce koje je puno mržnje? Ponekad nekako tužno i zamišljeno pomislim da svega ima, da ničeg na svijetu ne fali. Svi bismo mogli biti siti, može nam biti jako lijepo. O odgovorima i rješenjima je suvišno i govoriti, jer ih nema. Postoji samo realna slika koju nam daje Jakovljeva poslanica: „Zar ne dolazi to odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim?“.
Grešna narav, o kojoj nam drugo čitanje govori, stvarnost je koja nas okreće protiv nas samih, ali i drugih. Sile zloga su također vješto umiješane, skrivajući se potiho u neposrednoj blizini. Svatko je meta, bio to Putin, Trump ili pak netko posve nebitan za današnja društvena i crkvena zbivanja. Ove demonske sile vrebaju svakoga, pogotovo one koji se trude činiti dobro. Često se pitam zašto mi je teško činiti dobro, zašto je teško biti fratar u onom smislu svetosti. Rekao bih da sam i ja žrtva pokušaja rušenja u svijet očaja i beznačajnosti, također i uzdizanja u svijet emotivnih visina koje nisu dobre za mene. Sve to pobuđuje neku vrstu straha od neuspjeha i životnih promašaja, ali imam odgovor!
Ne bojim se ničega, imam ja svog junaka. Moj junak Isus gleda svijet na drugi način. Dok ljudi stavljaju djecu u kontekst društvene, crkvene i svake druge nedozrelosti i nebitnosti, jer su kako većinom razmišljamo, još odveć mladi i zeleni, Isus poistovjećuje samog sebe s djetetom. Ovime želi učenicima pokazati jedan dobar primjer ostvarenja onoga: „Ako tko želi biti prvi, neka od svih bude posljednji i svima poslužitelj“. Ovo je zaista teško. Lakše se boriti za prva mjesta, nego ostati sa strane i biti zaboravljen. Zato je dijete idealan primjer. Svi ga vole, ne zato jer im može nešto dati, nego zbog toga što ono jest.
Gore sam spomenuo da nema rješenja za ove borbe u svijetu i u nama. Vjerujem da nas nikakvo rješenje neće popraviti, nego promjena našega bića koju nam Gospodin Isus nudi. Treba pregaziti sebe i svoj ego, priznati krive puteve i načine življenja. Trebamo postati kao dijete, posebno u smislu slobode. Trčati u zagrljaj svojim roditeljima kao dijete, veseliti se malim stvarima, voljeti svakoga, biti neopterećen time tko je jači, bolji i moćniji u svijetu. Ne želim reći da stvari treba djetinjasto shvaćati, nije isto biti kao dijete i biti dijete u odrasloj dobi.
Trebamo dati najbolje od sebe na svim životnim putevima. Cijela ova promjena vodi i ka mnogo odricanja i boli. Prava ljubav jednostavno mora boljeti. No tada bar znaš da živiš vrijedan život, unutar onog Gospodinova poziva: „Hoće li tko za mnom, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“(Mk 8,34) Vrhunac pak ovakve promjene života je u riječima svetoga Pavla:“ Živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samog sebe za mene predao.” (Gal 2,20) Ovo je istinska umjetnost i kultura življenja koja bi čovjeka i čovječanstvo oslobodila svih borbi i ratova. Kažem opet, ovo nije rješenje, ovo je rušenje starog i rađanje novog čovjeka, srca, sela, grada, države i svijeta.
