Mnogi su tjerali vodu na svoj mlin, došlo je i do mnogih hereza. Riječ hereza danas označava nešto krivovjerno...
Današnji kršćanin podložan je zaboravljanju povijesnih trenutaka koji su bili važni za budućnost vjere, duhovnosti, molitve i života općenito. Na globalnoj razini kao da ni ne želimo čuti za prošlost, njegujemo sadašnjost u takozvanoj originalnosti i nadamo se da će baš naš naraštaj biti taj koji će budućim pokoljenjima ostaviti nešto zapanjujuće i dobro, nešto wow! A temelj naše vjere zapravo je u događaju koji se dogodio prije dvije tisuće godina - utjelovljenje Božje koje se dogodilo po Blaženoj Djevici Mariji.
Kada je Isus uzašao k Ocu, rodila su se raznorazna mišljenja o tome tko je Isus stvarno bio, a posljedično i tko je Marija. Mnogi su tjerali vodu na svoj mlin, došlo je i do mnogih hereza. Riječ hereza danas označava nešto krivovjerno, ono što odskače od pravog nauka, no u svom izvornom značenju ona znači izabrati, odnosno napraviti slobodni izbor vjerovanja u nešto. To što netko slobodno izabire na svoj način donositi zaključke o Isusu i Mariji, ne prateći apostolski nauk, tj. nauk ljudi koji su iz prve ruke sve vidjeli i o tome svjedoče, samo je po sebi krivovjerno. Stoga ćemo kao jedan podsjetnik prikazati sukob za pravi nauk o Isusu i Mariji između crkvenog oca svetog Ćirila Aleksandijskog i Nestorija koji potječe iz antiohijske škole.
Aleksandrijska (grad na području današnjeg Egipta) i antiohijska škola (grad na području današnje Sirije) bile su dvije najjače kršćanske teološke uzdanice toga vremena. Kroz ove se škole nauk pročišćivao i učvršćivao. Arijanska kriza je uvelike zakomplicirala stvari oko pravog nauka s govorom o Isusu koji je samo posinjeni sin Božji, ali ne i pravi Bog. Također arijevci su naučavali da je Isus stvoren, a ne rođen; da nije pravi čovjek, nego Božja riječ u ljudskom tijelu. Time se razvila trostruka katastrofa kojom su pogođeni su Marija, Isus i Trojstvo. Tako Marija po njihovu nauku ne bi u pravom smislu riječi bila Bogorodica, jer Isus nije pravi Bog, a u nauku o Trojstvu prevladala je subordinacija. Subordinacija znači podređenost, odnosno želi se reći da je Sin podređen Ocu, dok je Duh Sveti podređen Sinu.
Protiv Arija i njegovih nasljednika usmjerili su se i krenuli u borbu mnogi crkveni oci krenuli te je na Nicejskom saboru 325. godine utvrđen pravovjerni nauk, a Arije udaren anatemom (isključenjem krivca iz vjerske zajednice uz njegovo proglašenje prokletnikom). Nakon Nicejskog sabora ostale su ipak posljedice arijevskog nauka s kojima se trebalo suočiti. Na scenu je stupio i Apolinar koji je podržao odluke sabora, no u svom nauku govori da Isus nema ljudskog razuma, već da taj dio zauzima Logos (Božja Riječ), čime Isus nije potpuni čovjek. Antiohijska škola na čelu s Nestorijem oštro je odgovorila na arijanizam i apolinarizam. Pobijali su njihove teze govoreći da je Isus u potpunosti pravi Bog i u potpunosti pravi čovjek. Antiohijci ipak nisu mogli prihvatiti da su u Isusu njegovo božanstvo i čovještvo u jedinstvu. Sjedinjenje su označavali izrazom synaphea što znači svezati, skopčati, povezati. Izraz synaphea nije sadržavao puni smisao riječi sjedinjenje, odnosno jedinstvo, već je više označavao labavu vezu između dvaju elemenata u Kristu. Samim time nisu mogli prihvatiti ni Mariju kao Bogorodicu. Nestorije je tvrdio da je Marija Kristorodica.
Ćiril Aleksandijski, jer je i on sam bio monah, na ovo odgovara pismom upućenim monasima, koji su prvi bili izloženi Nestorijevim učenjima. Nestorije oštro odgovara na taj potez i tu počinje veliki sukob njih dvojice. Ćiril Nestoriju šalje pismo da se odrekne krivog nauka te da prihvati sjedinjenje naravi u Kristu, čime nije uništena različitost božanske i ljudske naravi. Govori mu također da prizna Mariju kao Bogorodicu. Nestorije na ovo negativno odgovara te, nasuprot tome, on poziva Ćirila da prihvati njegov nauk koji smatra pravovjernim. Nestoriju je smetala cijela pobožnost Blaženoj Djevici Mariji koju je Crkva tih vremena razvila i prakticirala. Govorio je da tu pobožnost treba umanjiti jer je Marija rodila samo Kristovo ljudsko tijelo i ne zaslužuje toliku pažnju. Na ovo Ćiril oštro odgovara te svoje argumente šalje u Rim papi Celestinu. U Rimu ustanovljuju komisiju za nadgledanje slučaja, a Ćirila postavljaju za nadglednika cijelog slučaja.
U sljedećem pismu Ćiril prijeti Nestoriju da će biti izopćen iz Crkve ako ne prihvati pravi nauk. Šalje mu dvanaest anatemizama, odnosno dvanaest teza pravovjernog nauka radi kojih će, ako ih ne prihvati, Nestorije biti izopćen. Prvi anatemizam glasi: Ako netko ne ispovijeda da je Emanuel uistinu Bog i zato Sveta Djevica Bogorodica jer je tjelesno rodila Božju Riječ koja je postala tijelo, neka je proklet. Cijeli se sukob završava na Efeškom saboru 431. godine gdje je Ćirilovo i Nestorijevo naučavanje prikazano pred širim krugom crkvenih otaca. Ćirilov nauk je proglašen valjanim, a Nestorijev je odbačen, te je Nestorije svrgnut s pozicije carigradskog patrijarha.
Iz ovoga vidimo posljedicu za sva vremena koja su kasnije došla. Da je Nestorije pobijedio, ne bismo Mariju gledali kao Bogorodicu. Isus bi bio čudnovata povezanost između Božje Riječi i ljudskog tijela, a ne utjelovljeni Bog. Ćiril je posvetio cijelog sebe da se ovo raščisti. Stoga moramo biti zahvalni crkvenim ocima koji su nam u nasljeđe ostavili pravovjeran nauk. Oni su zaista bogat izvor istinske duhovnosti i borbe za pravog Krista i pravu Mariju. Svete crkvene oce trebamo u našem vremenu nasljedovati, ne zaboravljajući njihova djela. Neka nam budu uzor i neka nas njihov zagovor prati u našim bitkama za pravovjerne poglede na Boga, čovjeka i svijet. Naše su borbe možda drugačije od njihovih, ali nam crkveni oci mogu biti vrelo i ogledalo hrabrosti, jer se i mi moramo oštro suočiti s nekim stvarima, ne dopuštajući iskrivljenim naucima da prevladaju. Kao i uvijek, ovo suočavanje je na razini pojedinca i zajednice, stoga budimo hrabri i ponizni suočiti se s krivim naukom u samima sebi i u zajednici.
Literatura:
J. PAVIĆ – T.Z. TENŠEK. Patrologija, Zagreb, 1993.
Marijan MANDAC. Govor sv. Ćirila Aleksandrijskoga o Isusu Kristu i njegovu djelu, u: Služba Božja, Vol. 39, No. 2-3-4, 1999.
