Franz je morao donijeti veliku odluku. Sjetio se riječi vođe: „Važno je donositi odluke s kojima ćeš moći kasnije živjeti“.
Naš franjevački redovnički poziv stavlja snažan naglasak na ostavljanje svega, pa tako i na ostavljanje naše obitelji. Koliko god da je teško, istina je da se, što se tiče provođenja vremena, zaista odvajamo od onih koje smo po rođenju prvi put ugledali, koji su nas podigli i naučili svemu što znamo. Današnja znanost ide korak dalje i kaže da iz našega odnosa s roditeljima i rodbinom dolaze ili mnoge dobre stvari u naš život, ili mnoge traume i loše stvari koje utječu na nas u kasnijim fazama života. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je u mnogim područjima moga života stvarno tako. Ljubav koju su mi pružili roditelji i obitelj i ljubav koju ja osjećam za njih su snažne. Dio je to mene koji ni u franjevačkom pozivu ne mogu ostaviti. Jednostavno to svugdje ide sa mnom.
Naslov teksta je već navijestio primjer preko kojeg želim snažno potkrijepiti ovu misao. Drugi svjetski rat u svoj svojoj grubosti odnio je život jedinoga brata Franzu Stigleru, ratnom pilotu njemačkog „Luftwaffea“. U početku se Franz trudio skloniti od žarišta rata, postavši instruktor njemačkim pilotima, a kada je 1940. godine poginuo njegov brat, priključio se kao pilot „lovca“ i uključen je u njemačku invaziju u Sjevernoj Africi. Jednom prilikom mu je prišao vođa njegove eskadrile i upitao ga: „Što bi učinio kada bi ugledao srušenog protivničkog pilota koji pokušava spasiti svoj život leteći padobranom? Bi li pucao?“ Franz je odgovorio da on to ne bi mogao napraviti. Vođa eskadrile mu je na to snažno odgovorio da bi, ako bi ga vidio da to ikada napravi, srušio Franzov avion.
Ljubav prema bratu i ova opomena bile su važne u susretu Franza Stiglera i Charliea Browna. Charlie Brown je bio pilot američkog bombardera B-17. Njihov susret je bila Charlieva prva misija na europskom tlu. Misija njegove eskadrile je bila uništiti njemačka vojna industrijska područja. Nadlijetao je Bremen i pokušavao se vratiti u zračni prostor Velike Britanije. Avion mu je bio oštećen, a nekoliko članova posade njegova bombardera ubijeno. Franz ga je u svome „lovcu“ ugledao ispred sebe, a obojica su išli ravno jedan prema drugome. Franz je imao ogromnu motivaciju srušiti još jedan američki bombarder, i to bi ga zapravo dovelo do velikog odlikovanja. S druge strane se pitao kako bi izgledalo to da poštedi neprijatelje, vjerojatno bi ga njegovi ubili.
Franz je morao donijeti veliku odluku. Sjetio se riječi vođe: „Važno je donositi odluke s kojima ćeš moći kasnije živjeti“. Uvidio je da je ovaj američki bombarder oštećen, te da bi srušiti ga bilo isto kao pucati na bespomoćnog čovjeka u padobranu. Sjetio se i svoga pokojnog brata. Promatrajući probijeni trup američkog bombardera i nervoznu posadu koju je mogao vidjeti kroz rupe na avionu, odlučio je da ih neće oboriti. Ispratio ih je do izlaza iz njemačkog zračnog prostora, leteći kraj njih, što je gesta svojevrsne zaštite, te ih tako dodatno sačuvao od protuzračnih topova koji su bili na takvim granicama. Na kraju je salutirao Charlieu i odvojio se od njih. O ovom velikom djelu milosrđa nije htio govoriti, čuvao ga je u tajnosti, da se drugi njemački piloti ne bi još više razljutili i u takvim situacijama namjerno obarali američke avione.
Prošle su godine, prošao je rat. Franz i Charlie su preživjeli. Charlie je poslao pismo upita njemačkom društvu ratnih veterana ne bi li saznao ime pilota koji ga je poštedio. Jednog dana primio je Franzovo pismo u kojem mu Franz objašnjava da je to bio on. Franz je živio u Kanadi sa svojom obitelji. 1990. godine su se ponovno susreli, po prvi put nakon susreta u avionima. Postali su dobri prijatelji. Franz je rekao kako je od rata imao noćne more, no susret s Charlieom ga je ozdravio. Poklonio je Charlieu jednu knjigu u kojoj je napisao: „1940. godine sam izgubio jedinoga brata. 20. prosinca 1943., četiri dana prije Božića, bio sam u mogućnosti spasiti B-17 od uništenja. Pilot Charlie Brown je za mene dragocjen kao moj brat. Hvala ti, Charlie. Tvoj brat, Franz.“ Ostali su bliski prijatelji sve do 2008. godine kada su obojica preminuli u par mjeseci razlike.
Okolnosti su bile nemoguće, Franz je mogao misliti na sto mogućnosti u tom trenutku. Da ih je odlučio srušiti, mogao bi to ubojstvo lako opravdati. Odlučio se stvarno za nešto s čim će kroz život moći živjeti. Jedno je borba „prsa o prsa“, u kojoj se vojnik bori za preživljavanje, a drugo je ova mogućnost izbora koju je Franz imao - sačuvati život ili ubiti. Mnogi od nas se u životu možda neće naći pred ovako teškim izazovom, većinu prate neke lakše okolnosti. Unatoč lakšim okolnostima svi znamo što je život i kako srce lako postane kruto. Ova pobjeda ljubavi i glasa savjesti može nam svima biti primjer. Bilo kakve da su okolnosti, ako možeš birati, biraj gledati drugog čovjeka, makar i neprijatelja, kao vlastitoga brata. Zar ovo nije Kristov pogled?
Prvo što bih želio reći za zaključak ovoga teksta jest kako je važno stvarati okrilje ljubavi u obiteljima i susjedstvu u kojemu živimo. Troje je milo i Bogu i ljudima: sloga među braćom, prijateljstvo među susjedima, muž i žena koji se vole (Sir 25,1-2). Ovo je temelj za kompletnu i snažnu osobnost svakog čovjeka, početak svakog lijepog i ljubavi punog pogleda na druge ljude i svijet. Drugo su riječi Ivanove poslanice: Rekne li tko „Ljubim Boga“, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti (Iv 4,20). Kao zadnje bih istaknuo da je baš ovo naše franjevačko poslanje i misija vidjeti u svakome čovjeku vlastitog brata i sestru. Donositi odluke s kojima ćemo kroz život moći živjeti. Sve ovo pak objedinjuje naš moto: proći zemljom čineći „mir i dobro“.
Priča je preuzeta sa stranice:
www.humandefense.com
