Mi ljudi, slabi i grešni, nismo lijepi zato što smo grešnici, nego jer smo od Boga voljeni.
Sjećam se kad sam se prvi put popeo na brežuljak i gledao svoje selo s uzvišenog mjesta. Prizor je, u mojim dječjim očima, djelovao nevjerojatno. Imao sam širok pogled. Sve je imalo smisao. Svaka cesta i raskrižje, polja, kuće, šume bili su u savršenom skladu. Uzvišena mjesta, poput planina, brda i brežuljaka, vidljiva su, a s njih se može vidjeti svakoga. Kroz povijest su imala posebno, rezervirano mjesto za utvrde u obrani gradova, na njima su postavljani znakovi, zastave, simboli koji govore o identitetu ljudi. U mnogim sredinama danas na vrhovima brda uz vidikovce postavljeni su križevi koji plijene pogled. Na počasnom, uzvišenom mjestu, stoji podignut križ. Nekoć su ljudi sakrivali pogled od toga sredstva mučenja, a danas je gotovo na svakom zidu u kući, visi na vratovima ljudi, svijetli sa planinskih i brdskih vrhova. Koji je to preokret i zašto ga ljubimo i zovemo svetim?
U Rimskom Carstvu, križ je bio sredstvo na kojem su mučeni politički pobunjenici i prijestupnici. Smrt na križu smatrana je najsramotnijom smrću i umrijeti na takav način bio je čin poniženja, koji je bio sve samo ne čovječan način umiranja. Na jednom mjestu, Ciceron piše kako križ ne samo da treba biti udaljen od pogleda i prešućen u govoru rimskoga građanina, nego mu ne smije biti ni u misli. Nekulturnim se smatralo spomenuti križ u govoru. Križ je označavao sve ono neljudsko, pokvareno, izopačeno i ružno. Židovima pak, umrijeti na križu značilo je biti prokletim, onaj tko visi na drvetu smatran je prokletstvom Božjim. Onoga koji umre viseći na križu trebalo je pokopati istoga dana kako se ne bi okaljala zemlja koju je Bog Izraelcima dao u baštinu.
Ovakvo poimanje križa u antičkom vremenu, objašnjava kako je teško bilo vjerovati da je Bog raspet na križu. Raspeti Isus na križu obrazovanim rimskim građanima izazivao je gnušanje, a vjeru u Raspetoga smatrali su posprdnom. Židovi su smatrali bogohulnim vjerovati da je Bog raspet na križu. Takav stav za njih je značio oskvrnućem pojma Boga.
Bog se u raspetome Sinu objavio u suprotnosti ljudskim očekivanjima Mesije, oslobođen od političkih i svjetskih pretenzija za vladanjem, potpuno gol i neljudski unakažen. Siromašni Krist na križu, u trenutku kada je ostao bez svega, daruje najviše. Izmučen udarcima, popljuvana obraza, zaziva oproštenje Božje svojim mučiteljima, raskajanom razbojniku daruje raj, a svojim učenicima daruje Majku, a Majci sinove. Iz Njegovog probodenog srca potekli su krv i voda, sakramenti Crkve. Njegovo otvoreno srce, najintimniji i najskrovitiji prostor, svima je dostupno. Tako u stvaranju svijeta gledamo u Božje ruke, a u Raspetom Sinu na križu gledamo u Božje srce koje se otvara za nas. Bog je uspostavio novi i vječni Savez s ljudima. Mi ljudi, slabi i grešni, nismo lijepi zato što smo grešnici, nego jer smo od Boga voljeni. Ljubav se može raspeti. Upravo zato što je sposoban ljubiti, Bog može trpiti. Na križu se u potpunosti samoponizio (Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?) i do kraja ušao u ljudsku egzistenciju, bol i patnju. Nema više boli koja ne bi bila bol Boga ni smrti koja ne bi bila smrt Boga.
U nemoći na križu, Bog očituje svoju moć tako što može podnijeti bol smrti u napuštenosti. Preuzevši smrt premostio je jaz koji stoji između Boga i čovjeka kojega više ni smrt ne može rastaviti od Boga. Na križu je smrt učinio proslavom života uskrsnuvši od mrtvih. U svome raspetom Sinu, Bog je preuzeo na sebe sud nad grijesima koje je počinio čovjek koji bi po pravdi trebao odgovarati za počinjene grijehe, a Bog ih je ubrojio sebi ponijevši ih na križ. Pomirio je svijet sa sobom i izlio Duha Svetoga za oproštenje grijeha. Križ je središnji događaj Božje objave. Uskrsnuli Krist je raspeti Spasitelj. Uskrsnuće ispunjava križ spasenjskim značenjem. Spoznavajući uskrsloga Krista na križu, u vjeri i nadi, ispunjeni Duhom Svetim, kršćani su kroz stoljeća Crkve pjevali: Ave crux, spes unica! Crkva koja svoju vjeru gradi na porušenim temeljim ljudskih nada, ispovijedajući siromašnoga i raspetoga Krista na križu kao svoga Spasitelja, svjedoči da je Kristova zaručnica kojoj je temelj novoga Saveza Njegova ljubav kojom je otkupio svijet.
Na vrhuncu objave, Bog se objavljuje na križu i ostaje najvećim otajstvom. U finalu je „zabio autogol“ kako bi donio pobjedu života i otkupio grešnoga čovjeka svojom smrću na križu. Promatrajući svoj život u svjetlu Uskrsa, križ daje nadu u Boga koji gleda i ljubi svoju djecu šireći ruke kako bi zagrlio cijeli svijet. Život ima smisao. Krist podignut na križ sve privlači k sebi.
„Drugi su bogovi bili jaki, a slab si bio Ti;
Oni su jahali, a Ti nisi srljao prema prijestolju;
Ali našim ranama samo Božje rane mogu govoriti,
A nijedan bog nije imao rana već samo Ti.“
