Iscrpljen od još jednih misija htjede slaviti svetu misu jer „Jedna misa vrijedi više nego sve blago svijeta.“
„Slijedi me.“ Pozivaš svoje učenike. Govoriš da je tvoj jaram sladak i breme tvoje lako!? Zoveš! „Pođi za mnom.“ I onda pođeš na put križa. Zoveš nas da prihvatimo križ i pođemo za tobom! Prihvaćaš križ, grliš ga i nosiš. Padovi, ustajanja i ponovni pokušaji. Susreti koji mijenjaju život. I onda Kalvarija. Pribijen na njega. Pokazuješ da tvoje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Umireš na njemu raširenih ruku želeći me zagrliti, pognute glave želeći me poljubiti. Probodena srca želeći me primiti u njega. O moj Isuse, često si mi tako neshvatljiv…
Spasonosna je bila tvoja muka, za mene spasonosna i poučljiva. Učiš me kako križ postaje lakši tek kad ga prihvatim. Učiš me kako samo prihvaćen križ posvećuje. Pokazuješ mi put prema sebi. Uski i strmi put. Zaboravljajući na tebe, često se umorim na tim uskim putovima. Korak postane manji, a umor veći, čak i dosadi hodati, a prostrane i ravne staze postanu tako privlačne. Široke staze koje vode u propast. Sjednem i čekam. Promatram ljude koji hrabro koračaju naprijed. Oni me uvijek potaknu da krenem iznova uskim i strmim putem.
Danas želim gledati u jednog svetog franjevca. Mladića iz Porto Maurizia, malenog gradića na obalama Genovskog zaljeva, koji kao student medicine odlučuje stupiti u Red manje braće strožeg opsluživanja, tzv. bosonoge franjevce. Stupivši u novicijat, dobio je ime fra Leonardo. Bilo je to godine 1697. Kao svećenik postade poznati propovjednik, ljubljen od naroda, tražen od biskupa, pitan za savjet od velikih vojvoda i vladara. Čak su i pape rado uživali u njegovim propovijedima. Posebno mjesto u njegovoj duhovnosti zauzimala je pobožnost prema razmatranju muke Gospodnje. U korizmi se povlačio u samoću i molitvu te je izbjegavao bilo kakve propovijedi i misije. Iz molitve je crpio snagu za propovijedi. Gorljive propovijedi često bi bile toliko posjećene da je morao propovijedati na trgovima. Nakon toga bi mu opkolili ispovjedaonicu gdje je on provodio sate i sate. Govorio je: „Spreman sam se boriti protiv pakla dok imam daha.“ Bio je živi primjer onoga što je propovijedao i na što je poticao svoje slušatelje. Kroz mnoge molitve, duge postove, mnoštvu sitnih vježbi težio je samo jedno: doseći i zadržati sjedinjenje s Bogom. Dragovoljna pokora prethodila je i pratila svaku njegovu misiju kao da je na sebe preuzimao pokoru za grijehe onih koji su ga slušali. Na to ga je poticala velika ljubav prema dušama. Nije činio čudesa, a ipak je svijet njemu hrlio kao čudotvorcu jer su čudesa bila njegove kreposti i snaga njegovih riječi.
Dao je konačnu formu križnog puta. Neki povjesničari govore da je za života podigao preko petsto križnih putova. Njegov najpoznatiji križni put podignut je u rimskom Colosseumu. Smatrao je kako su Kristova muka i smrt najvažniji i najplodniji za meditaciju jer se u njima nalazi posebna ugoda za dušu i poticaj za promjenu loših navika. Poticao je vjernike na molitvu puta križa. Govorio je kako je ta molitva „protulijek manama, čišćene od razuzdanih slasti, učinkovit poticaj na krepostan i svet život.“
Gajio je veliku pobožnost prema presvetom Sakramentu. Jako je volio svetu misu. Iscrpljen od još jednih misija htjede slaviti svetu misu jer „Jedna misa vrijedi više nego sve blago svijeta.“ Bijaše posljednja. Preminu u Rimu 26. studenoga 1751.
