Nije kruh cijena poslušnosti vjere Bogu. Sâm Isus nahranio je izgladnjelo mnoštvo koje ga je cijeli dan slušalo u pustom kraju. Kruh je plod Božjeg milosrđa. Nakon slušanja Boga i Njegove riječi slijedi blagovanje.
Lk 4,1-13
U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«
I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’«
Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.
Prije no što je otišao u pustinju, Isus se dao krstiti na rijeci Jordanu. Prilikom krštenja Otac govori Sinu: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Lk 3,22b) - Isus je ljubljeni Božji Sin. Nadalje, evanđelist Luka navodi podrijetlo Isusovo, počevši od njegovog zakonskog oca Josipa do toga da je Božji Sin. Luka seže do istinskog podrijetla Isusova htijući prikazati da je Isus zaista Sin Božji.
Nakon proglasa ljubavi koju iskazuje Otac, Sin odlazi u pustinju. Semitsko shvaćanje pustinje puno je šire od pomisli na pustoš. Riječ midbar (pustinja) dolazi od korijena dbr što znači govoriti ili voditi. Tako je boravak u pustinji obilježen govorom i vodstvom. Prostor koji nije nastanjen, nema čime oteti pažnju, čovjeka nužno suočava s promišljanjem o pitanjima s kojima se on inače ne bavi u svakodnevici ispunjenoj raznim aktivnostima. Također, vremenske prilike nisu ugodne i boravak u pustinji nije udoban. Prostor je to koji pritišće, svojom širinom sužava i nema smisla produljivati ostanak na takvom području.
Isus, vođen Duhom, odlazi u pustinju. Bog sâm odlazi u pustinju. Nekoć je izraelski narod 40 godina hodio pustinjom do Obećane zemlje kako bi s Gospodinom ušao u slobodu. Bilo je nužno proći kroz prostore u kojima je jedini oslonac Bog. Nakon iskustva gladi, narod je zahvatio sindrom egipatskih lonaca i počeli su mrmljati na Boga žudeći za sigurnošću koju su imali u Egiptu, iako su bili robovi. Sloboda je dar koji nudi Stvoritelj. Pustinja je dar kako bi čovjek vratio slobodu, a sloboda je teška.
Isus je prošao proces boravka u pustinji. Nije ništa jeo i na kraju je ogladnio. Osjetio je glad, organizam je tražio hranu. Njegov želudac je bio prazan. Ponuda za hranom je najpotrebnija u trenutku gladi kroz koju je prolazio i Isus. Kad je čovjek gladan najsmislenije je nešto pojesti. Đavao mu govori da pretvori kamen u kruh. Govori mu: ako si Sin Božji, stavlja pogodbu. Prema sotoni Isus bi trebao dokazati da je Božji Sin. Tako ga stavlja na kušnju, zapravo na test (grč. peirazo) ljubavi. Kroz tri kušnje dva puta stavlja pogodbu ako, što upućuje na lukavost i poigravanje. Prilazi Isusu različitim ponudama, ali i na različite načine.
Isus odgovara Pismom govoreći kako ne živi čovjek samo o kruhu. Na prvu, njegov se odgovor doima čudnim. Tko ne bi posegnuo za hranom kad je gladan? No Isus je svjestan da je hrana potrebna, zato kaže ovaj samo. Postoji nešto bitnije što održava čovjeka na pravom životu, a to je poslušnost Božjoj riječi. Nije kruh cijena poslušnosti vjere Bogu. Sâm Isus nahranio je izgladnjelo mnoštvo koje ga je cijeli dan slušalo u pustom kraju. Kruh je plod Božjeg milosrđa. Nakon slušanja Boga i Njegove riječi slijedi blagovanje. Isusu se utroba zgrčila kada je vidio izgladnjele ljude koji su cijeli dan slušali Njegovu riječ. On ne ostavlja čovjeka gladnim. Ne pobuđuje čudo vjeru, nego vjera pobuđuje čudo. Na kušnju pretvaranja kamena u kruh, Isus stavlja slobodu izbora koja se oslanja na Boga koji je izvor života.
U sljedećem koraku Sotona vodi Isusa na visinu i pokazuje mu sva kraljevstva svijeta i svu svjetsku moć. Naglasak je na pokaza (grč. edeiksen). Učinio je svjetsku vlast, autoritet i moć vidljivima. Cijena te vlasti je pokloniti se diabolosu, onome koji razjedinjuje Boga i čovjeka. Propala su sva kraljevstva koja su postojala u Isusovo vrijeme. Njihov sjaj je prolazan i prevrtljiva je njihova vrijednost. Isus opet odgovara Pismom govoreći: „Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!“ Jedini pred kojim se prigiba je Bog, jer On je prava snaga i moć, a Njegovo kraljevstvo je vječno. Najveća točka Kristova uzdignuća je raspeće. U poslušnosti Ocu Krist je podnio muku i donio spasenje uskrsnućem od mrtvih. Božja slava i moć očituju se u poslušnosti Njemu, u muci i trpljenju Kristovu koji je uskrsnućem od mrtvih otvorio vrata vječnoga kraljevstva.
U posljednjoj kušnji đavao od Isusa traži da spektaklom dokaže da je Božji Sin. Navodi ga da se baci s vrha hrama opravdavajući to riječima hodočasničkog psalma. Naime, uzima dio 91. psalma koji su Židovi molili na hodočašću u Jeruzalem. Izvlači Božju riječ izvan konteksta. Poziva ga na korištenje Boga u vlastite svrhe. Isus će u Jeruzalem ući na magaretu, ponizni Mesija, a poslušnost i predanje Ocu donose pobjedu nad svijetom grijeha i oholosti.
U svakoj od ovih kušnji Isus Sotoni odgovara (grč. apokritheis) odmah, ne premišljajući se nad njegovim ponudama. Tako mu u posljednjem dijelu izvorno govori nećeš iskušavati Gospodina (grč. ekpeirasēs). Ta pretpostavka vjernosti Bogu počiva na odnosu ljubavi i povjerenja u Božju snagu i milosrđe, a ne na čudesnim prizorima koji izazivaju pozornost javnosti. Bog tako ne dokazuje svoju snagu. Njegov Sin pokazuje Božju snagu u poslušnosti i vjernosti, kako se i govori u zadnjem dijelu 91. psalma:
“Izbavit ću ga jer me ljubi,
zakrilit ga jer poznaje ime moje.
Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti,
s njim ću biti u nevolji,
spasit ću ga i proslaviti.”
Sotonina je moć ograničena zato je i iscrpio kušnje. Isus nije Mesija koji je došao uspostaviti snažno političko kraljevstvo u kojem će osiguravati kruha podanicima čineći izvanredne stvari. On je ponizni Mesija koji donosi slobodu čovjeku, daje svoje tijelo za hranu, za baštinu nepropadljivu.
