Ušao si u kolonu zemaljskih hodočasnika, râstao kao svaki čovjek, slušao roditelje, učio i radio. Volio si svoj narod, domovinu i rodni zavičaj. Razgovarao si s ljudima, slušao ih, poučavao, tješio i hrabrio.
Lk 19, 41 - Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim...
Razmišljam koje si sve nazive slušao o tom gradu - Sion, Sveti grad, Dom Svetišta, Ukras ljepote, Vječni dom… Tvoja obitelj je držala do vjerskih običaja. Odgajali su te da slaviš Jahvu kao i svaki pobožni Židov. Prije negoli si bio zakonski dužan, išao si s Josipom i Marijom za blagdane na hodočašća u Jeruzalem. Pretpostavljam da ti je ta uspomena ostala draga srcu. Pjevali biste hodočasničke psalme, njih 14 - od zaziva Jahvi u nevolji života do poziva na hvalu Jahve - sadržaj cijelog životnog hodočašća na zemlji. Samo zamišljam kako si gledao Jerušalaim okupan suncem, bujne vegetacije, ispunjen mirisima mediteranskog cvijeća.
Sa svojim narodom si pjevao, molio i obdržavao običaje. To svjedoče tvoji posljednji trenutci života kada si pjevao psalme slaveći Pashu, a u zadnjim časovima života čovjek gleda da napravi ono što smatra najvažnijim. Kao i tvoji zemljaci slavio si svoga Oca. U hramu si ostao, učitelje zakona ostavio u čuđenju jer si ih učio kao onaj koji ima vlast. Pitajući si davao odgovore, a Zakon je bivao slobodan, lijep i ostvariv dok ga je tvoja riječ tumačila. Roditelje si ostavio zbunjenima rekavši da ti je boraviti u kući Oca tvojega. Ići za tobom poziv je na poslušnost vjere i uvijek nova neočekivana avantura.
Ušao si u kolonu zemaljskih hodočasnika, râstao kao svaki čovjek, slušao roditelje, učio i radio. Volio si svoj narod, domovinu i rodni zavičaj. Razgovarao si s ljudima, slušao ih, poučavao, tješio i hrabrio. Siromasi Jahvini klicali su od radosti kada su te susreli. Dao si smisao trpljenju i nadi čovjeku kojemu je Bog jedino utočište. Proniknuo si tajne srca, odgovarao na najdublje čežnje bića. Samo te je jedno boljelo, a to je tvrdo srce. Mogao si svojom moći osvojiti sve na zemlji, iznuditi poslušnost i klanjanje kakvo nijedan kralj na ovoj zemlji nije imao. Nisi htio moć ni vlast, ništa nisi tražio ni osvajao. Jedino ti je bilo stalo do ljudskog srca. Dati slobodu čovjeku, vratiti mu dostojanstvo, njegovim mislima, osjećajima, volji i odlukama vratiti pravi smjer - to nudiš svakom čovjeku i cijelom čovječanstvu.
Pošao si iz Jerihona u Jeruzalem na proslavu Pashe. Strmim usponom, iz depresije do Davidova grada. Ova je Pasha bila drugačija. Putem si uzdahnuo nad kamenim srcem Jeruzalema. Proroci su naviještali tebe, pozivali na obraćenje i, evo, došao si. Sve stvoreno je dar. U ovom prolaznom vremenu (kronos) tvoj nam je Otac poslao tebe, svoga Sina, u pravom, posebnom vremenu (kairos). Svratio je pažnju na cijeli ljudski rod, stao je sa svakim poslom usmjerivši pogled na čovjeka i sâm se utjelovio u Tebi u kojem mu sva milina.
Govorio si blago. Tvoja riječ je mijenjala živote, gledao si tako da je u tom pogledu svatko vidio sebe kao željenog, voljenog i posebnog čovjeka. Ozdravljao si dodirom, hranio kruhom i grlio rukama. Naviještao si Kraljevstvo Božje kao gorušičino zrno, koje počinje neznatno, a raste neočekivano. Također si govorio o kvascu u tijestu koji se skriva, ali daje kruhu poseban oblik i okus. Kraljevstvo Božje je biser za koji se sve daje, neprocjenjivo blago zbog kojeg se sve prodaje. Ono nije sila, nego sloboda. Nije imanje, nego bivanje. U našim je srcima - među vama - a kralj si ti koji možeš dati smisao životu i mir koji znači potpunost, cjelovitost - da čovjek ostane čovjek u svome Stvoritelju.
Htio si okupiti narod kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila. To su ona krila koja su i dosad bila nad tvojim narodom kada si ga uveo u slobodnu zemlju: Tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima (Pnz 32,11b). To je ona zaštita koju si preko svoga proroka obećavao puku svome: Kao ptice što lepršaju krilima, Jahve nad vojskama zaklanjat će Jeruzalem, zaklanjat’ ga, izbaviti, poštedjet’ ga i spasiti (Iz 31,5). To je onaj zaklon u koji se sklanjao pobožni Jahvin siromah: Svojim će te krilima zaštititi i pod njegova ćeš se krila skloniti (Ps 91,4a). Na tvoje nježne i brižne riječi kamen je poput eha zasuo proroke koji su govorili tvoje riječi i kao najveći bogohulnici pali su na zemlju. I tvoja Riječ se utjelovila, podigao si šator među narodom svojim.
Kao kvočka si htio skupiti narod pod svoje okrilje. Za razliku od orla, kvočka je ranjivija i ne predstavlja silu, već štiteći piliće daje svoj život za mlade svoje. Pušta svoj glas da bi pilići, dok su još u jajetu, prepoznali glas svoje majke. Tako si i ti stalno govorio kako bi tvoj narod, baština tvoja, prije nego dođe do punine, rastao dok ga pozoveš pod svoje krilo. Zato si, Spasitelju, i rekao: Ovce moje slušaju moj glas; ja ih poznajem i one idu za mnom. Kvočka stalno pušta svoj glas kako bi pilići znali gdje je, a ako se koje pile i udalji, onda pušta glasnije i upornije zvukove.
Kao zaštitnica, ona svojim pilićima pušta oštar i kratak glas pred opasnost. Tako si, Kriste, i ti pozivao na obraćenje i upozoravao na opasnosti govoreći: Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka doći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega. (Lk 21,34-36) Svoje piliće kvočka štiti krilima ukoliko opasnost dolazi iz zraka, a ako je opasnost sa zemlje, samu sebe ranjava kako bi privukla grabežljivca i pružila slobodu svojoj djeci. Takva je tvoja zaštita - svatko tko se u tebe uzda ima iskustvo pri svakoj opasnosti i problemu te govori: I ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. A križ tvoj donio je spasenje, otvorio si vrata raja uskrsnućem od mrtvih.
I kaže Luka: Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći… Sve se u tebi probudilo, steglo se u grlu, pogled je pao na taj grad. Tvoj pogled je otvoren, gledanjem vidiš, zapažanjem osjećaš - dopuštat biti dirnut. I zaplakao si, Spasitelju! Niz tvoje obraze spustile su se suze. Gledao si i plakao. Suzama kruniš čovjekovu slobodu. Bog plače! Za par dana od stranca u tvojoj zemlji čuo si: Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio? Plakao si zabrinut za budućnost naroda i svijeta. Na tvome licu ostale su suze na koje su pale pljuvačke i šamari svijeta. Sve si to ponio na križ, otkupio svaku mržnju, zlobu i gnjev. Sve suze svijeta stale su u tvoje oko. I plačeš nad mojim grijesima, nad grijesima svakoga čovjeka i svijeta čeznući za nama jer si Bog koji je blizu!
