U prihvaćanju križeva koje nam život nosi, mi otkrivamo radost vjere i smisao našeg postojanja.
Kada bih jednom riječju morao opisati čovjeka, rekao bih da je čovjek biće čežnje. U svima nama žive brojne čežnje. Sve one svoj temelj imaju u jednoj vječnoj čežnji koja je zapravo univerzalna čežnja svakoga od nas, a to je čežnja biti sretan čovjek. Još od davnih dana čovjek je pokušao odgovoriti na tu čežnju. Sve stare civilizacije temeljile su se na otkrivanju kako zadovoljiti tu čovjekovu čežnju. Neke više, neke manje, ali nijedna nije dala potpuni odgovor, sve do kršćanstva.
Isus Krist bio je jasan u govoru, nedvosmislen u zahtjevima i konkretan u obećanjima. Onima koji idu za njim obećao je Kraljevstvo Božje. Nitko prije niti itko poslije nije mogao sa sigurnošću tvrditi nešto tako. Da bi čovjek postao dionikom Kristova obećanja, put ima u evanđeljima, tim svjedočanstvima vjere koji trebaju postati temeljem života onima koji krenuše za Kristom. A oni koji krenuše za Kristom, njihov put je jasan – to je put svetosti i, uza sve teškoće, to je jedini put na kojem ona čežnja raste i razvija se u pravom smjeru. Jer što smo više, duže i dublje na Kristovu putu, sve čežnje koje su u nama postaju manje važne ili nevažne, a čežnja za Kristom postaje naš identitet.
Na Cvjetnicu – nedjelju Muke Gospodnje mi zastajemo, u svojoj čežnji, pred križem. Pred križem na kojem je nevin visio naš Spasitelj i pred križem koji je put sviju nas. I nije lako. I nije jednostavno. I nije prirodno prihvaćati križ, patnju i muku, ali je spasonosno. U prihvaćanju križeva koje nam život nosi, mi otkrivamo radost vjere i smisao našeg postojanja. No ne smijemo upasti u zamku da se zaustavimo na križu i ne idemo dalje – ka uskrsnuću. Za prve kršćane Isus Krist bio je Pantokrator – Vladar svemira. Krista Raspetoga mi častimo upravo zato što je uskrsnuo, što je Vladar. Važno je kroz križ gledati u pobjedu koju nosi Uskrs.
Čovjekov život isprepleten je nitima boli i radosti i obje te stvarnosti nose sa sobom blagoslove i opasnosti. Umijeće je pronaći mjeru radosti i ne očajavati u bolima. I za jedno i za drugo potrebna je duboka vjera i svijest o samima sebi. To je zapravo put svetosti: otvarati se iz dana u dan Božjoj milosti da djeluje na mene, dopuštati Bogu da mi bude blizu. U Božjem društvu i u njegovoj blizini moje čežnje dobiti će svoje ispunjenje, a moj život jednu prepoznatljivu boju radosti i smirenosti Kristova učenika. Da bi se sve to ostvarilo potrebno je za početak, zajedno s Majkom Marijom, stajati uz križ Gospodinov, napajati se tom Raspetom Ljubavlju i nadahnjivati se žrtvom koju je on za nas podnio, a onda drugima nositi tu ljubav u opraštanju, u razumijevanju, u suosjećanju i u djelovanju.
