Donosimo treći i posljednji dio promišljanja o odnosu katoliciteta i nacionaliteta

1.     AKTUALNA PROBLEMATIKA – CRKVA U HRVATA

            Posljednje se poglavlje bavi aktualnom problematikom, spominjanom i u uvodu, odnosa katoliciteta i nacionaliteta u Crkve u Hrvata. Prije svega, potrebno je naglasiti da se kovanica Crkva u Hrvata ne koristi samo u kontekstu prisutnosti Katoličke Crkve na području Hrvatske nego i na području Bosne i Hercegovine naseljeno Hrvatima. Dapače, ovo potonje ima osobitu težinu, jer se u Bosni i Hercegovini na poseban način vidi veza između vjere, tj. konfesije i nacionaliteta.

1.1    Crtica o povijesnoj odrednici Crkve u Hrvata

       Ovdje ponovno nemamo prostora za detaljno proučavanje vezanosti Crkve i hrvatstva. Međutim, potrebno je barem spomenuti tu povijesnu datost, koja nam je, uglavnom, više-manje donekle poznata. Ovaj rad može samo uputiti na određenu literaturu za bolje razumijevanje problematike: (Franjo, ŠANJEK: Kršćanstvo na hrvatskom prostoru – Pregled religiozne povijest Hrvata (7.-20. st.), Zagreb, 1996., August FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, Zagreb, 2004.). Ono što je jasno jest povezanost Crkve i hrvatstva od samih početaka. Ta veza se razvijala kako je povijest protjecala. Povezanost Crkve i politike ne treba uvijek strogo ocjenjivati, ipak je to bila slika odnosa u gotovo cijelom svijetu. Vezanost Crkve i države je povijesna paradigma od Konstantina Velikog. Također vezanost Crkve uz kulturni, socijalni pa i ekonomski napredak je neupitna. To sve, ponekad i u većoj mjeri, vrijedi i za Hrvatsku, tj. područja gdje su obitavali i obitavaju pripadnici hrvatskoga naroda.

       Potrebno je spomenuti važnost Katoličke Crkve u tek nedavno minulom komunističkom sistemu na ovim prostorima. Neke veze nacionalnog i vjerskog iz tog vremena su još uvijek snažno prisutne u našem društvu.

1.2    Pozitivni doprinosi sekularizacije

       Ovdje se postavlja pitanje s obzirom na današnje vrijeme. Vrijeme je to postrevolucionarnog misaonog prevrata, vrijeme koje svoje vrijednosti crpi od pozitivnih doprinosa Francuske revolucije i prosvjetiteljstva. Naravno, današnje promišljanje o odnosu nacionaliteta prema katolicitetu ponajviše promatramo u kontekstu Drugog vatikanskog koncila. Potrebno je naglasiti da je proces sekularizacije u sebi pozitivan, njegovo negativno zaoštrenje nazivamo sekularizmom. Nerazumijevanje ovih razlika dovodi do negativnog stava prema sekularizaciji. Uzmimo za primjer izraz „prljava sekularizacija“.[1] Tako naime urednik jedne bogoslovske internetske stranice uvodi u tekst svog odgojitelja.

       Dakle, u kontekstu teme rada, potrebno je naglasiti da je nedostatak sekularizacijskog procesa jedan od problema Crkve u Hrvata. Naime, taj problem nije izražen na formalnoj razini pravnog uređenja države, ali u praksi se pokazuju nedostatci zbog upornog povezivanja nacionalnog s vjerskim. Stoga je i moguće nastajanje fraza poput one Bog i Hrvati. Istina, i ta fraza, taj izraz, ima svoju povijest. Ipak ona u sebi nije slika pravoga odnosa prema katoličanstvu. Ovakvo povezivanje tih dvaju pojmova šteti isticanju pozitivnih vrijednosti i jednog i drugog. Katolicitet kao takav ne trpi ograničavanje na jednu određenu naciju, a ni nacionalitet se ne može vezati uz samo jednu određenu religijsku zajednicu.

1.3    Hrvati kao Izabrani narod?

       Zapitajmo se na kraju još jednom, jesu li su Hrvati Božji miljenici? Izabrani Božji narod? Odgovor mora glasiti jednoznačno – ne. Izvrsno problematiku proniče njemački bibličar Rudolf Bultmann u svojoj knjizi „Isus“: „Dajte caru što je carevo, a Bogu Božje, tj. pitanje o Bogu ne valja miješati s političkim željama (Mk 12, 13-17)“.[2] On doduše kao protestant smatra da Isus u svome naučavanju nema ideju univerzalizma, ali također smatra da ni pripadnost židovskom narodu nije prirodna datost za pripadnost Kraljevstvu Božjem.[3] Uzevši sve rečeno u obzir, osobito ono rečeno u prethodnom poglavlju, možemo bez sustezanja, ustvrditi da ni pripadnost hrvatskom nacionalnom korpusu nije predispozicija za Kraljevstvo Božje.

       Potrebno je pozitivno vrednovati vrijednosti i nacionaliteta i katoliciteta te povijesno odrediti korelaciju tih dvaju pojmova. Ipak, neizbježno je i razdvajanje tih dvaju pojmova radi njihova slobodnog razvitka i ostvarenja.

1.4    Upoznavanje biti katoliciteta kao put pravilnog odnosa prema nacionalitetu

       Ono što prije svega stoji kao zahtjev cijeloga rada jest potreba boljeg upoznavanja samoga katoliciteta, da bi se tako razvio zdrav odnos naspram nacionaliteta. Neizbježno je ovdje spomenuti da je razina poznavanja bitnih osobina katoliciteta među većinom vjernika na poražavajućoj razini. Kad bi se šira vjernička javnost mogla bolje upoznati s temeljnim sadržajima vjere, problem šovinističke zlouporabe religije bio bi uklonjen. Povijesni kontekst treba priznati, ali potrebno je i nadići ograničenja koja on sa sobom nosi. Neophodno je poznavanje dimenzija katolicizma da bismo razmatrali odnos s nacionalnim.

       Katolicitet je kategorija koja mnogostruko nadilazi nacionalitet i kao takav nije podložan partikularnim svojatanjima. Poznajući kategorijalni kontekst, katolici bilo koje nacionalne pripadnosti moraju biti element otvorenosti, a time i sjedinjenja u svijetu. Biti katolik, gdje god se nalazio, znači biti onaj kojemu je svaki pojedinac važan, jer svatko, bez obzira na partikularitete, ima svoje mjesto u širokoj ljudskoj obitelji. Katolicitet može i treba biti ključ rješavanja konfliktnih odnosa, a nikako element razdvajanja.

       Vraćajući se na hrvatski kontekst, to znači da je prije svega bolje reći katolik Hrvat, nego Hrvat katolik. Biti katolik nešto je sveobuhvatno, a hrvatstvo je ipak ograničeno. Stoga, još jednom naglašavamo da je potrebno pročistiti i razviti odnos katoliciteta naspram nacionaliteta.

ZAKLJUČAK

          Ovaj rad je pokušaj doprinosa raspravi o odnosu katoliciteta i nacionaliteta. On svoju konkretnu problematiku pronalazi u hrvatskom društvu. Rad polazi od traženja jezičnog i terminološkog određivanja granica dvaju osnovnih pojmova. Bavi se produbljivanjem pojma katoliciteta, i to s fundamentalno-dogmatskog aspekta. Zadnje poglavlje, uzimajući u obzir prethodna dva, pokušava progovoriti o samom odnosu katoliciteta i nacionaliteta.

          Rad nije, niti može biti, revolucionaran prevrat u promatranju uzete problematike. Ipak, problematici pokušava pristupiti na pomalo netipičan način. Upravo činjenica da je poseban naglasak stavljen na teološko razmatranje katoliciteta, a ne na bilo kakav oblik političkog pogleda, otvara prostor za daljnji razvitak problematike.

          Također, ovdje nije bilo moguće šire pristupiti temi pravilna imenovanja odnosa katoliciteta i nacionaliteta. Možemo samo reći da dosadašnja jezična rješenja ne pružaju adekvatan naziv za taj odnos. Izraz Crkva u Hrvata je također manjkav, jer Katolička Crkva bi na području Hrvatske trebala biti tu za sve. O kovanici Bog i Hrvati nije potrebno previše govoriti. Ona se, i konotacije koje nosi, potpuno kosi s kompletnim sadržajem drugog poglavlja. Traženje novog nazivlja ostavljamo kao prostor za daljnje produbljivanje teme.

LITERATURA