Kako je moguće da onaj koji radi upola manje, pa čak i samo satak vremena, na koncu dana dobije istu plaću kao i onaj koji je od jutra na njivi? Nije li naš trud vrjedniji i naš proliveni znoj veći od onoga koji se pojavljuje u zadnji tren?
Mt 20, 1-16a
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’ Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’ Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’ Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«
Ljudi često u životu znaju biti ljubomorni na čovjeka do sebe, na prijatelja, brata ili susjeda. Zašto? Možda zato što je drugome bolje nego njima? Jer možda drugi ima više nego što ja imam, a ja smatram da sam zaslužio više? Možda je moj posao i trud koji sam u nešto uložio bio vrjedniji od njegovog, a on je ipak zadobio više nego ja.
Ponekad možemo biti i u pravu. Bunimo se, ljutimo, pitamo sami sebe, pa i Boga, čime smo zaslužili takvu vrstu nepravde u vlastitom životu. Ljubomora nas izjeda i više nam ne vrijedi ni ono što imamo. Ako se trudim pošteno živjeti i marljivo raditi, pa valjda onda mogu očekivati i nagradu koja mi pripada. Zar nije tako? Potaknut drugačijim iskustvom od onoga kojeg očekuje, čovjek često osjeti osjećaj nejednakosti i nepravde u životnim situacijama kao što je ova iz današnjeg evanđelja.
Slika koju nam Isus daje nije mogla biti bolja. Govori mnogo. Često se možemo pronaći u slici ovih radnika, koji cijeli dan rade bez prestanka, podnose svu tegobu i žegu dana, a onda, pred sam kraj rada, eto novih radnika. Miješaju se u naš posao, uzimaju dio od onoga što nam je zadano i dobivaju istu plaću. Kako je moguće da onaj koji radi upola manje, pa čak i samo satak vremena, na koncu dana dobije istu plaću kao i onaj koji je od jutra na njivi? Nije li naš trud vrjedniji i naš proliveni znoj veći od onoga koji se pojavljuje u zadnji tren? Kako Bog može tako nešto dozvoliti? Ako smo se prije početka rada nagodili za plaću od jednog denara, imamo li pravo na kraju tražiti više od dogovorenog? Nije u nama nastala želja za većom plaćom, već zavist i pohlepa, jer vidimo kako drugi ima isti dobitak uz manje truda.
Poruka koja se krije u evanđelju ove nedjelje upućena je svim narodima, a ne samo kršćanima. Zašto? Jer govori o kraljevstvu nebeskom. Dio Matejevog evanđelja u kojem se nalazi prispodoba nosi naslov Priprema za dolazak kraljevstva nebeskog. I to je sama bit ovog odlomka. Slika je to Božje dobrote. Vinograd je kraljevstvo Božje, vinogradar je Bog, radnici smo svi mi, Božji narod, a oni koji dolaze po devetom i jedanaestom satu su oni koji bijahu nevjerni, ali su povjerovali. Možda kasno, no ipak su se obratili. Oni su zadobili nagradu, i to jednaku onoj onih prvih radnika. Bog ih je pozvao i oni su se odazvali, odradili su svoj dio i Bog ih je nagradio kao i ostale radnike.
Je li to pravedno? U Božjim očima jest. Jer njegovo milosrđe je beskrajno i svi imamo istog udjela u tom milosrđu, bez obzira na količinu našega truda. Bog želi dati posljednjem koliko i prvome. Mi smo često svjesni te ljubavi koju nam Bog daruje, istu uvijek očekujemo, ali je teško pružamo drugome do nas.
Ako se čovjek koji čitav život ne vjeruje u Boga i odbacuje ga, obrati u posljednji čas, pa i pred sam trenutak smrti, bit će spašen i ući će u kraljevstvo nebesko. Logika je jednostavna. No to je Božja logika, a ne ljudska, kako i u prvom čitanju stoji: „moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin“.
Većina nas je krštena po rođenju. Zadobili smo Božje milosrđe, dio smo Kristove zajednice i slijedimo ga cijeli život, služimo u Božjem vinogradu i radimo na njegovoj njivi, podnosimo svu muku i tegobu koju život donosi i očekujemo nagradu. Zar isto ne zaslužuje obraćeni grešnik, bez obzira u kojem se trenutku života obratio? Nije li i on dostojan vinograda Božjega? Mi smo se nagodili s Bogom za denar, a Bog se nagađa za isti denar sa svakim čovjekom. Samo se trebamo odazvati. Nije onom zadnjem dao pola od navedenog iznosa, nego mu daje cijelu plaću. Budimo i mi velikodušni poput Boga u svakodnevnim djelima i dajmo svakom čovjeku koliko mu pripada. Ni manje ni više, već onoliko koliko nam Bog daje. A daje nam sve.
