Kao što je Isus dopustio Šimunu da mu pomogne nositi križ, i mi pustimo ljude u naše probleme. Također, padnimo pred Gospodina poput ove žene i s vjerom ga molimo za pomoć jer on može učiniti čuda i čini ih i u našem životu.
Liturgija dvadesete nedjelje kroz godinu donosi nam kratki odlomak iz Matejevog evanđelja u kojem Isus čini čudo - ozdravlja kćer žene koja ga za to moli. Evanđelje nam donosi kako je ta žena bila Kanaanka, a Izraelci su kanaanski narod smatrali nečistim narodom jer su se miješali s okolnim stanovništvom.
Ovdje možemo iščitati kako se Isus prema njoj ne odnosi najljubaznije te se ponaša kao da mu nije stalo do nje, sve do samog kraja. Najprije joj ništa ne odgovara kada ga zove, zatim ga učenici mole da joj udovolji, a on odgovara kako je poslan samo Izraelcima te, na koncu, izdiže Izraelski narod iznad kanaanskog nazvavši Kanaance psićima. Mogli bismo pomisliti da je ovo prilično uvredljivo za ženu i njezin narod.
No itekako postoji razlog zbog kojeg Isus ovo čini i ne postavlja se tako jer mrzi kananski narod ili ga smatra manje vrijednim od izraelskog. Sjetimo se njegovih riječi: "Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti". On iskušava vjeru ove žene te želi dokaz i potvrdu da je njezina vjera nadišla nacionalne podjele koje su u to vrijeme bile itekako prisutne. Kuša ju ignoriranjem i postavlja se kao da je manje vrijedna, ali mu ona pokazuje veliku vjeru. Klanja mu se ničice i priznaje ga svojim Gospodarom, dokazuje Isusu da svim srcem vjeruje u njega te joj on, na temelju njene vjere, ozdravlja kćer.
Isus joj je mogao reći kako je ona poganka, iz druge kulture i nacije te da joj on ne može pomoći, ali on nikoga ne promatra ljudskim očima, već božanskim. On ne gleda našu nacionalnu, političku ili bilo kakvu drugu društvenu pripadnost i ne razlikuje ljude kao što to mi često činimo. On gleda puno dublje - u našu dušu i naše srce - i razlikuje nas isključivo po našoj vjeri ili nevjeri. Daje nam primjer u ovoj ženi i pokazuje kako nam vjera treba biti na prvom mjestu u životu. A trudimo li se više oko dokazivanja vjere ili oko nacionalnosti, političkog i društvenog stajališta - pitanje je za svakoga od nas.
Nadalje, Matej piše kako žena prilazi Isusu vičući. Očigledno je očajna, ali i sretna. Očajna je zbog mnoštva neuspjeha, vjerojatno je isprobala sve što je bilo u njezinoj moći da joj kći ozdravi. Uzdala se u razne lijekove i terapije, ali joj ništa nije pomoglo, i tek tada dolazi Isusu. Radosna što ga vidi, moli ga za pomoć. Uvidjela je da nema drugog riješenja, da nijedan lijek nije tako snažan i djelotvoran kao što je Isus. Moli ga za pomoć i on joj uslišava molitve i čini život njene kćeri, pa tako i njen vlastiti, boljim i ljepšim.
Za kim ja "vičem" kada mi je potrebna pomoć? Često se mi ljudi, kada smo u problemima, uzdamo samo u svoje snage. Ne prihvaćamo ničiju pomoć, nego nastupamo tvrdoglavo misleći da sve možemo riješiti sami. No često s takvim stavom samo kopamo jamu ispod sebe i tonemo još dublje u probleme. Pokušajmo podijeliti te probleme s ljudima oko sebe. Kao što je Isus dopustio Šimunu da mu pomogne nositi križ, i mi pustimo ljude u naše probleme. Također, padnimo pred Gospodina poput ove žene i s vjerom ga molimo za pomoć jer on može učiniti čuda i čini ih i u našem životu.
