Prava bit je u zajedništvu i susretu s bratom čovjekom.
Lk 1, 39-45
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.
Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Da mi je netko rekao da ću ovoga došašća razmišljati o Dubaiju, ne bih mu vjerovao. Prolaziš kroz prepuni Zrinjevac, obilaziš ukrašene kućice, upijaš miris prosječnog kuhanog vina prepunjenog cimetom i klinčićima, zasljepljuje te jarko svjetlo stotina svjetlucavih lampica i pitaš se onako: Što ovi ljudi vide u svemu ovome? Što je tako posebno u tom jednostavnom komadu tijesta prelivenom nekom ekskluzivnom Dubai čokoladom od pistacije za koju nitko nije ni znao da postoji do prije dvadeset dana, a košta kao svetog Petra kajgana? Moglo bi se lako zaključiti da u pozadini svega toga stoji čista psihologija. Neodoljiva ljudska težnja priklanjanja trendovima i slijepom činjenju onoga što, eto, svi rade pa moram i ja. Ništa drugo.
Hajde sad poveži Dubai, fritule i Božić - i što dobiješ? Ništa! Tri pojma u potpunosti nepovezana. Cjelokupni današnji komercijalizirani pojam adventa sveo se na zabavu, kupovinu i užitak koji iza sebe može ostaviti samo prazan novčanik, bez da donosi neke vidljive promjene u ponašanju i životu čovjeka. Sva naša radost i priprava za Božić svela se na ispijanje vina, slikanje pod borovima te eventualni odlazak na ispovijed u zadnji tren i prigovaranje na ogromne redove pred ispovjedaonicama. Kao da se tek dva dana pred samu svetkovinu Božića sjetimo da nešto slavimo i da nešto čekamo.
Advent kao da je postao vrijeme površne zabave, a ne vrijeme povlačenja u tišinu, iščekivanja spasenja i priprave za susret s Bogom koji dolazi. A, s druge strane, čim prođu Božić i Nova godina, jedva se čekamo riješiti i jelke i ukrasa i vratiti se u običnu svakodnevnicu ponašajući se kao da ničega nije ni bilo. Ponegdje se to uklanjanje svih tragova Božića nastoji obaviti prije „srpskog Božića“ (strašno ga je tako i nazivati) kako ne bi, ne daj Bože, proslavili Božić po julijanskom kalendaru jer, eto, valjda je on po nečemu drugačiji od našega. A nije! Jer isti Bog se rodio jednako za sve! Božićno vrijeme u katoličkoj liturgiji ove godine traje do 12. siječnja i završava blagdanom Krštenja Gospodinova. Zašto bi nam bilo teško dočekati i proslaviti otajstvo Kristova krštenja, koje nije ništa manje važno od njegova rođenja? Ili proslaviti Božić s braćom kršćanima, svojim susjedima ili kolegama? Nemojmo Božić ograničavati na jedan dan, kao spomen koji traje 24 sata i onda padne u zaborav do iduće godine, kao što inače biva i s uskrsnim vremenom, koje opet, ne traje jedan dan ili do „malog Uskrsa“, već traje pedeset dana.
I nemam ništa protiv slavlja, protiv adventskih druženja i jedenja fritula. Naprotiv, mi fratri upravo ove nedjelje organiziramo druženje ispred naše crkve i, pogađate, pravit ćemo fritule, ali bez Dubai dodataka. Prava bit je u zajedništvu i susretu s bratom čovjekom. Ono što želim reći je da takvim popratnim stvarima, jelima, ukrasima i pićima ne treba davati toliku važnost koja danas zaklanja sve ostalo, nego uvijek trebamo misao vraćati na istinski značaj onoga što slavimo i trenutka u kojem se nalazimo.
Došašće je vrijeme iščekivanja, podsjećanja na prolaznost i smrtnost, na skori dolazak Gospodnji i sudnji dan, ali i priprava za veliko veselje. Zato Crkva preporuča da u liturgijskim slavljima kroz došašće, glazbala, orgulje, sintesajzeri ili što već, sviraju umjerenim zvukom, da ne odaju unaprijed svu raskoš i bogatstvo, nego da se pripreme kako bi na Božić što glasnije i svečanije odjeknuli. Čak su i glazbala pozvana iščekivati onoga koji dolazi, kako bi ga pozdravili najljepšim glasovima kada dođe. U došašću nema ni 'Slave Bogu na visini' na nedjeljnim misama, upravo kako bi ona što svečanije i radosnije odjeknula u svetoj noći Kristova rođenja, a ne kako bi je zamijenile pjesme poput 'Svim na zemlji' ili nešto slično.
Posljednje nedjelje uoči Božića, IV. adventske, čitamo odlomak iz Lukinog evanđelja koji govori o vremenu Marijine trudnoće i njenom pohodu Elizabeti. Radi se o susretu dviju svetih žena, trudnica, u čijim životima se događa izniman Božji zahvat. Elizabeta, žena poodmakle dobi, čudesno je oslobođena od sramote među ljudima jer je bila nerotkinja te u utrobi nosi Ivana Krstitelja, Isusova preteču. Susret tih dviju žena događa se u skromnosti Zaharijine kuće, onoga koji nije vjerovao da mu žena može zatrudnjeti i da će njih dvoje ikada imati potomstvo. Cijeli susret odiše radošću koja započinje Marijinim pozdravom. Evanđelje ne donosi kako je glasio taj pozdrav, premda se najvjerojatnije radilo o najobičnijem židovskom pozdravu toga vremena.
Marija, iako je trudna, odlazi Elizabeti, koja je već starica i nije joj sigurno bilo lako podnositi tegobe koje trudnoća sa sobom donosi. U Marijinu pozdravu Elizabetu ispunja Duh Sveti i sve brige nestaju. Nastupaju mir i sveta radost. Čedo iz utrobe Elizabetine kliče drugom čedu u Mariji, jer u njemu prepoznaje Sina Božjega.
Poput Marije, i mi smo pozvani na pohod. Neka taj naš pohod bude prema srcima bližnjih. Naučimo se klicati od radosti drugima i nositi Boga kao što je Marija nosila Isusa, onima koji radost možda nisu osjetili godinama. Dovoljno ti je da na Božić zagrliš svoga susjeda ili uputiš toplu riječ usamljenom prolazniku koji bi možda također htio pojesti toplu fritulu za koju nema novca, ali ti mu možeš donijeti Isusa.
