Ne može me osmijeh odvući od Njegova lica, ni pjesma odvući od Njegova glasa, osim ako Ga nisam već otprije prestao gledati i tražiti, slušati i slijediti. Jer Bog će nas voditi u radosti, svijetlom svoje slave, prateći nas milosrđem svojim i pravednošću, a Boga, barem onoga kojem ja vjerujem, ništa i nitko ne može spriječiti u dolasku k nama, osim nas samih.
Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: »Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’«
(Lk 3,1-6)
Nisam nikad bio čovjek od temeljite pripreme. Istina, kada se radi o nečemu velikom i bitnom u životu, spremim se dovoljno dobro kako ne bi izgledao nespremno, ali nikada do kraja. Nekako volim ostavljati prostora onom faktoru iznenađenja koji leži u spontanim reakcijama, promijeni planova u zadnji tren i sasvim drugom smjeru u kojem neki događaj može otići. Ne tvrdim da je to dobro niti preporučam takav pristup stvarima, ali to sam ja i moj način kroz čiju ću prizmu pokušati gledati na ovaj evanđeoski tekst.
Trenutno smo u vremenu došašća ili u, danas više popularnom nazivu, adventu. No nisam siguran jesam li ikada točno shvatio značenje i cilj ovoga vremena. Počevši od pokorničkog načina iščekivanja rođenja jednog kraljevskog djeteta, nisam shvatio zašto je to tako? Imam malu sestru koja je puno mlađa od mene, ali ne sjećam se da smo u obitelji, kada se približilo vrijeme njezinog rođenja, svi bili tužni, pognute glave u pripremi za dolazak jednog neznatnog djeteta kao da stiže oluja. Nadalje, ne razumijem izbjegavanje pjesama u smislu da se nešto smije pjevati, a nešto ne smije. Baš neki dan netko me je upozorio da ne slušam božićne pjesme sada pošto još nije vrijeme Božića, iako se radilo o pjesmama neliturgijske tematike, a ne liturgijskim napjevima, jer očito se božićne pjesme slušaju za Božić, ljetne u srpnju na plaži, a pjesme o kiši samo kada vani pljušti. Ne želim da ovo ispadne kao kritika Crkve i njenog nauka o ovom vremenu jer to je zadnje što želim, a i ne ulazim u liturgijsku praksu ovoga vremena. Ovo je više kritika današnje, kako ja to vidim, slike o došašću i o samom Božiću izvan crkvenih zidova. Sa svih strana slušam ili kako je ovo radosno vrijeme darivanja u kojem smo uz lijepi ugođaj lampica i ukrasa svi nasmijani kao djeca ili kako je ovo vrijeme iščekivanja u kojem nema mjesta za ukrase, kuhano vino i sve ostale verzije veselja koji čine takozvani ''Advent u…''. Teško je biti u sredini jer si kritiziran od jedne i druge strane.
I sad, čitajući biblijske tekstove koje Crkva stavlja pred nas za ovu drugu nedjelju došašća uviđam nešto što je možda najbliže mome viđenju ovoga vremena. U prvom dijelu prorok Baruh poziva Jeruzalem da skine haljinu tugovanja i nesreće te da se odjene zauvijek ljepotom slave Božje. Slava Božja u Starom Zavjetu označavala je prisutnost Božju među narodom. Bog je prisutan i Bog je u svojoj prisutnosti lijep. Čekamo rođendan Boga među nama malim ljudima, a brinemo se da nam lampice ne odvuku pažnju ili da nas možda radosno lice ljudi ne bi smelo u gledanju Njegovog lica u malom djetetu. Ako je to stvarno tako, i ako nas stvarno sve to može odvući od Boga i njegove ljepote, onda imamo puno veći problem od preuranjenog slavlja ili pjesama otpjevanih nekoliko dana prije. Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima moli za vjernike da sve više raste njihova ljubav i to u potpunom pronicanju kako bi mogli prosuditi što je najbolje da budu čisti i besprijekorni za dolazak Kristov. Dakle stavlja ljubav kao uvjet za spoznaju što je najbolje u iščekivanju. Mogu li stvarno uvidjeti kako ostati čist i besprijekoran vikanjem na svaki spomen kuhanog vina ili kobasica po trgu? Ivan Krstitelj u evanđelju govori i poziva na pripravljanje puta Gospodinu i poravnanju stazâ. Ne mislim da je aludirao na pripravljanje fizičkih puteva rušenjem svih ukrašenih kućica i poravnanje stazâ u obliku ulica koje su okićene.
Možda će zvučati kao neka prazna floskula koju smo svi čuli stotinu puta, ali Ivan, kako se meni čini, ovdje poziva na obraćenje srca. Poziva na pripravljanje puta u svojim duhovnim životima koje je na otpuštenje grijeha. Poziva na doček Kralja svih kraljeva. Ne smetaju mi ukrasi, a ne smetaju mi ni lampice. Ne smeta mi ustvari ništa što promiče dobro raspoloženje i veseo ugođaj. Možda sam u krivu, ali za dolazak moga Kralja i za Njegov rođendan, ne smeta mi nitko i ništa da Ga dočekam dokle god ga stvarno smatram svojim Kraljem i svojim Spasiteljem. Ne može me osmijeh odvući od Njegova lica, ni pjesma odvući od Njegova glasa, osim ako Ga nisam već otprije prestao gledati i tražiti, slušati i slijediti. Jer Bog će nas voditi u radosti, svijetlom svoje slave, prateći nas milosrđem svojim i pravednošću, a Boga, barem onoga kojem ja vjerujem, ništa i nitko ne može spriječiti u dolasku k nama, osim nas samih. (usp. Bar 5,9)
