Najteže je danas ostati normalan, ali je i najlakše izmislit isprike zašto nešto nije onakvo kakvo bi trebalo biti. Danas ću pokušati biti normalan i možda neću uspjeti, ali broj neuspjeha nikada neće doseći broj prilika, a ja ne smijem dopustiti da dosegne broj pokušaja.
Najčešća rečenica koju u zadnje vrijeme čujem u razgovoru od ljudi oko sebe je ta da je danas najteže ostati normalan. I slažem se da je tako, samo što teško znam i mogu objasniti što bi to normalno trebalo biti. Ovaj tekst je upravo pokušaj da sebi približim i dočaram tu normalnost koja je toliko teška, a toliko poželjna. Kada govorim o normalnom i onome što bi trebalo biti to normalno, barem kako se meni čini, uglavnom mi pada na pamet ono svakodnevno i jednostavno, a to su tri odnosa. Odnos prema Stvoritelju, odnos prema ljudima oko mene i odnos prema samome sebi. Pokušat ću se dotaknuti svakog od tih odnosa.
Prvi odnos i onaj koji je za mene i u mome životu najključniji je onaj odnos prema Stvoritelju/Bogu iz kojeg svi drugi odnosi i proizlaze pošto je On sam u sebi u mističnom odnosu triju božanskih osoba (barem što se kršćanstva tiče). Odnos prema Bogu se danas u razgovoru uglavnom definira kao duhovnost, dok se pobožnost više svrstava u način na koji se tom odnosu pristupa. Za ovu vrstu odnosa ono normalno je sadržano u prvoj zapovijedi Dekaloga, kao i prvoj zapovijedi ljubavi. Iako ljubiti svim srcem, svom dušom i svim umom Onoga koji nas je stvorio i oblikovao i nije tako jednostavno kako se to zna prikazati ili shvatiti kao nešto što se podrazumijeva. To je teško kada dođu problemi i kada se od mene zahtjeva žrtva za tu ljubav, a teško je i kada nema problema i kada mi ide sve od ruke, jer tada tu ljubav tako lako zaboravljam. Danas je lako otići u krajnost sa svime, pa tako i s duhovnošću. Ili odlazim u totalno zanemarivanje Boga i potpunom posvećivanju sebi i svojim snagama ili, zbog prevelike okupiranosti time da moja duhovnost bude savršena, zanemarim ono Ja i onoga brata do mene kojemu sam potreban. Ovaj prvi odnos, po mojem sudu, postaje normalan onoga trena kada zbog kvalitetne i istinske duhovnosti postanem spreman pustiti stvari i ljude koji me u njoj sputavaju, ali i kada zbog kvalitetnih i nesebičnih odnosa s bližnjima postanem spreman pustiti stvari i navike u svojoj duhovnosti koji me od njih udaljuju. S ovim dolazim do onog drugog odnosa – odnosa prema ljudima oko mene.
Ovaj odnos, kao i prvi, svoju normalnost crpi u jednoj od zapovijedi ljubavi. Ljubiti svoga bližnjega kao samoga sebe djeluje sasvim zdravorazumski, jer tako ćemo svi živjeti u skladu, poštivanju i ljubavi. Sve bi ovo bilo sjajno i bajkovito kada bi to u praksi bilo tako jednostavno i lako kako se čini. Uglavnom bližnjega ljubim kada mi je dobar i kada se ponaša i živi onako kako meni to odgovara, a čim pogriješi ili učini nešto što mi ne odgovara, korim ga i postavljam svoje uvjete u kojim bi se on morao kao po nekom ugovoru vratiti u situaciju u kojoj je bio. Ne znam samo jesam li jednako prema sebi oštar kada pogriješim koliko znam biti prema drugome, bilo u sebi, bilo na glas (češće u sebi). Ili što ako sebe ne ljubim? Što ako imam nisko mišljenje o sebi i ne prihvaćam se kakav jesam? Koliko je onda značajna ta ljubav prema bližnjemu? Ako sebe ne ljubim koliko bih trebao nemam ništa od toga da bližnjeg ljubim kao sebe samog. Posebno danas kada ti sa svih strana netko ili nešto govori kakav bi trebao biti i stvara velik ponor između mene kakav jesam i neke idealne osobe pa se počinjem gristi dok mi samopouzdanje polako, ali sigurno pada. Kao s duhovnošću i u ovom odnosu je danas lako otići u krajnost. Ili postajem navezan na blisku osobu i ne znam kako se ponašati bez nje ili nemam samopouzdanja u sebe i ono što jesam i što imam za ponuditi pa i ne stvorim s drugom osobom odnos koji bi se nazvao bliskim. Teško je pronaći tu zlatnu sredinu u odnosu prema ljudima oko sebe. I ovaj odnos, po mojem sudu, postaje normalan onoga trena kada zbog kvalitetnog i nesebičnog odnosa s bližnjima postanem spreman pustiti osjećaje i navike u meni koji me u njemu sputavaju, ali i kada zbog dostojanstvenog i poniznog odnosa prema sebi samome postanem spreman pustiti ljude i društva na koje sam navezan.
Treći odnos je jedini odnos koji ne mogu odglumiti pošto se on tiče mene samoga. Mene pred ogledalom i u svoja četiri zida bez ikakvih maski i prilagodbi. I kada stanem pred sebe uvijek imam dvije mogućnosti ili puta kojim mogu krenuti, a to su prihvaćanje ili neprihvaćanje sebe kakav jesam. Skoro pa svakodnevno imam priliku odlučiti hoću li biti ono što jesam i kakav jesam ili ću se prilagoditi nekom standardu i željama svoje okoline. Teško je ostati svoj i ostati karakter kada se nađem u okolini kojoj to ne odgovara. Lako je biti faca i biti otvoren o svemu što jesam kada sam okružen ljudima kojima sam takav potreban i koji se slažu sa svime što činim i govorim, ali tek onda kada postanem manjina otkrivam od čega sam napravljen. Biti ono što jesam, bilo gdje da jesam i s bilo kim da jesam, to je najveći izazov. Dvije krajnosti koje se javljaju kod ovog odnosa su oholost i bahatost s mišljenjem da su drugi manje vrijedni te da bez mene nitko ne može, a s druge strane je samosažaljenje i misao da sam bezvrijedan i da bez mene svatko može. Želim moći doći na kraju dana u svoju sobu, stati pred ogledalo i reći da mi se sviđa što vidim. Želim se pogledati na kraju dana i pomisliti da je to to i da s osobom koju vidim želim svaku večer zaspati i probuditi se svako jutro. Nisam mašinerija koja se prilagođava drugome po potrebi nego sam orginal koji ima za ponuditi nešto što nitko nema. Ja sam ja i takvog se želim prihvaćati i voljeti, a tek tada ću moći i drugoga prihvaćati i voljeti onakvog kakav jest. Ovaj treći odnos prema samome sebi postaje normalan onoga trena kada prihvatim sebe onakvim kakav jesam sa svim svojim manama i nedostatcima, ali kada u isto vrijeme postanem svjestan da mogu rasti i napredovati svakoga dana kako bih postao što bolja verzija sebe i kako bih što bolje izvršio ono na što sam pozvan u svakom odnosu – ljubiti.
Možda je ovo sve teško i možda izgleda kao nešto idealno i nedostižno, ali ideali i jesu tu kao nit vodilja kojoj težimo i po kojoj se ravnamo iako možda nikada nećemo doseći taj cilj. Najteže je danas ostati normalan, ali je i najlakše izmislit isprike zašto nešto nije onakvo kakvo bi trebalo biti. Danas ću pokušati biti normalan i možda neću uspjeti, ali broj neuspjeha nikada neće doseći broj prilika, a ja ne smijem dopustiti da dosegne broj pokušaja.
