Neće nas spasiti ni zlatne grobnice, ni najnoviji BMW-i i Mercedesi, ni ajfoni ni influenceri, nego Ljubav, po kojoj će nam se i suditi. Koliko smo ljubili njega i koliko smo ljubili drugoga.
Mk 13, 24-32
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.
Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.
A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«
Naša internetska stranica fra3.net postoji već skoro 20 godina. Kroz to razdoblje izmijenile su se generacije i generacije bogoslova. Napisano je više od dvije tisuće tekstova, promišljanja, intervjua, raznih tema vezanih uz naš redovnički život. Od toga broja postoji 856 razmatranja evanđelja, a ovo je, vjerovali ili ne, 857. po redu. Nije to neki značajan ili okrugao broj, ali me je potaknuo na razmišljanje.
Dok sam pisao ovaj tekst, zapitao sam se: Što ljudi imaju od ovog našega razmatranja? Vrijedi li to ikome? Je li ovih osamsto i nešto tekstova bilo uzalud? Pronalazi li itko u ovim našim riječima neku pouku, utjehu, ohrabrenje, pa da se i samo ohrabri uzeti onu debelu knjigu koja je možda i puna prašine, otvori evanđelje i pročita ga?
Vjerujem da zasigurno ima onih koji se upute i u tu avanturu, otvore Bibliju, čitaju riječ Božju i nastoje barem jedan dio prenijeti u svoj vlastiti život. A avantura koju nam Crkva pruža ove nedjelje sprema nas na nešto neizbježno. Bližimo se došašću i kraju liturgijske godine koja završava za dva tjedna, stoga nas i evanđelje pomalo pooštrenim tonom na to upozorava. Došašće, kao prvi ciklus kojim započinje liturgijska godina, u svom prvom dijelu priprema nas na drugi Gospodinov dolazak, sudnji dan, dok se tek kasnije, od sredine prosinca bavi tematikom rođenja, Djevice i dolaskom Emanuela, Boga s nama.
Učenici su zaista bili s Isusom, poput male djece okupljali se oko svoga učitelja i znatiželjna pogleda postavljali mu mnoštvo pitanja. Kako će to biti? Što će se dogoditi? Tko će nas upozoriti? A on ih upozorava na lažne proroke, ratove, pogibelji, potrese i razne apokaliptične scene. Pa tko ne bi bio znatiželjan saznati sve moguće informacije o nečemu tako velikom i bitnom? Ljudska radoznalost kroz cijelu povijest traži znakove, čudesa, gata iz dlanova i šalica kave da bi nešto saznala, ali ništa! Silni nostradamusi i proroci pokušali su prodrijeti do nekakvoga broja, sata, sekunde i časa, ali opet ništa! Svi ti uzaludni pokušaji prorokovanja nisu urodili plodom, jer nisu bili od Boga.
Isus ne šuti, nego sve govori i priprema učenike kao da se sve to ima već sutra dogoditi, ali ipak ne govori časa, jer čas zna samo Otac i nitko osim njega. A, evo, dvije tisuće godina nakon toga, mi još uvijek čekamo.
Sve nabrojane nevolje prethodit će onomu što se zbiva u ovom evanđeoskom odlomku. Već prorok Izaija u 13. i 34. poglavlju navodi neke slike, kao što je pomrčina Sunca, Mjesec koji više neće svijetliti, zvijezde koje će padati i drvo smokve koje se trusi i opada na zemlju. Isus donosi skoro istu sliku, a u njegovom slučaju drvo smokve koje oživljava u ljeto naviješta njegov dolazak i upozorava: blizu je, na vratima! Isus će doći u slavi na oblacima, a anđeli će skupljati njegove izabranike od sva četiri vjetra, sve do kraja zemlje i kraja neba. Onaj koji je za života bio tako ponizan i nije žudio za slavom, vratit će se u sili i moći. Sav svijet će uminuti i pasti nice pred njim, sva zemlja, svako drvo, svaki potok i planina i svaki stvor. Neće nas spasiti ni zlatne grobnice, ni najnoviji BMW-i i Mercedesi, ni ajfoni ni influenceri, nego Ljubav, po kojoj će nam se i suditi. Koliko smo ljubili njega i koliko smo ljubili drugoga.
Isus u evanđelju govori: „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.“ Koliko god zvučale apokaliptično, strašno i zabrinjavajuće, ove nas riječi usmjeravaju na eshatološki cilj koji je, kao i naša smrt, neizbježan. Ali ne zamarajmo se brojkama, vizijama i datumima, već onim što je jedino bitno, a to je naš život na zemlji, baš ovaj sada, u ovom trenutku. Ako njega živimo dostojno nebeskoga kraljevstva, onda sve ostalo možemo prepustiti Bogu. Pripremimo se za susret s onim kojega je cijela povijest čekala, dočekala i opet ga čeka.
Kao što se svake nedjelje od sva četiri vjetra Crkva sabire u živi Božji hram, okupit će se i u onaj čas vojska pravednika i stati Isusu zdesna. Zato, kada pokuca na naša vrata, neka nas dočeka budne i u molitvi, a ne pozaspale i umorne. Posvijestimo si skori dolazak Gospodnji i živimo pravednim životom, kako bi nas postavio sebi zdesna i uveo u svoje nebesko kraljevstvo koje je naša vječna domovina. Ne boj se smrti i kraja, jer smrt nema zadnju riječ.
Dođi, Gospodine Isuse!
