Biti kršćanin ne znači odvojiti se od svijeta i moliti (iako je to neizostavni dio istinskog kršćanskog života). Mislim da biti kršćanin znači ustati se iz svoga komfora i uspostaviti istinski odnos sa svojim Bogom.
Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist –- Pomazanik Božji!«
A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«
A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.« (Lk 9, 18-24)
Gledajući odlomak iz evanđelja koje pred nas danas stavlja Crkva možemo ga podijeliti na tri dijela. Prvi dio nam postavlja pitanje i daje odgovor o Isusovom identitetu, drugi dio naviješta Isusovu sudbinu, dok će treći reći nešto o identitetu i sudbini Kristovih učenika.
Glede prvoga mnogo tog je već rečeno. Inače se svodi na to da čitač sam sebi mora postaviti pitanje i dati odgovor tko je Isus u njihovom životu. Ta činjenica svakako stoji, ali mi se čini da je ovaj svetopisamski tekst ipak malo dublji. Daleko od toga da bi moje tumačenje moglo iscrpiti bogatstvo ovoga teksta, ali bih volio podijeliti nešto na što mi je osobno palo na pamet dok sam čitao ovaj odlomak.
Naime, Isusa se uspoređuje sa svima onima koji su prije njega naviještali Božju riječ. Nipošto se ne nalazi u društvu malenih. Tu su i Ivan Krstitelj i Ilija (koji je simbol svih proroka u povijesti Izraela) i ostali koji su uživali veliko poštovanje u Židovskom narodu. Međutim, to nije dovoljno. Ima nešto što Isusa odvaja i uzdiže iznad svakoga od njih. On je, kako reče Petar, Krist – Božji pomazanik. Isus je taj kojeg generacije već čekaju. Konačno se pred njihovim očima ostvaruje ono što je narod u najdubljem dijelu svoga srca iščekivao, za što se molio, čemu se nadao. No, taj Mesija ne dolazi onako kako su ga iščekivale mase. Ne dolazi proslaviti sebe. Ono što ga čini posebnim nije da je došao donijeti zakone i propise, nego je došao po čovjeka. Ono što ga izdvaja jest da mu je stalo do svakoga pojedinca kojeg ne može niti jedan zakon obuhvatiti. Pojedinca kojemu ne treba toliko pravilo koliko bližnji, kojemu ne treba zakon koliko Bog. Upravo je to posebnost Isusova. On koji je od vječnosti silazi da bi se prignuo svakom pojedincu. Samoga sebe ponižava da bi čovjeka uzdigao. On je došao predati Riječ – predati sebe. Njegovo djelo je ostvareno u muci i trudu i znoju i na kraju u krvi.
Upravo takvoga Boga, takvoga spasitelja svijet ne može prihvatiti, jer takav Bog iziskuje i moje zalaganje. Takav Bog od mene traži da ne sjedim u svojoj fotelji, nego da se ustanem i dođem bližnjem u pomoć. Takav Bog biva predan glavarima, pismoznancima i starješinama. To traži i od onih koji ga slijede. Biti kršćanin ne znači odvojiti se od svijeta i moliti (iako je to neizostavni dio istinskog kršćanskog života). Mislim da biti kršćanin znači ustati se iz svoga komfora i uspostaviti istinski odnos sa svojim Bogom. To prvenstveno znači nasljedovati Krista u molitvi, ali onda i djelima. Založiti se za dobro i onda kad znamo da ćemo zbog toga trpjeti zlo. Biti Kristov zahtijeva da ustanemo i pođemo drugome.
