»Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?«
U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.«
Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’ Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!« (Mt 11,2-11)
»Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Ovo pitanje smo mi studenti treće godine teološkog fakulteta čuli u više navrata. Pitanje kroz ova dva tisućljeća nije izgubilo na aktualnosti. Neki od naše starije braće još uvijek čekaju drugoga. Neki se čude nama koji vjerujemo da je Onaj kojeg smo čekali već došao, dapače da je i uskrsnuo, da je po svom Duhu prisutan među nama. Postoje i oni koje ovo pitanje ne zanima i smatraju ga nepotrebnim. Ivan ovo pitanje postavlja pred smrt – u opasnosti, u krizi.
Mi smo u vremenu iščekivanja. Svako iščekivanje u sebi nosi neke oznake krize. Ona napetost kad čekaš tramvaj, osobito kada kasniš. Nula minuta na mjeraču – već pet minuta. Pitaš se što je sa tim javnim prijevozom, ima li to uopće smisla ako ne dolazi kad je najpotrebnije? Kako li je tek Ivanu? Kako li je tek kad iščekuješ Spasitelja? Mi ga iščekujemo.
Živimo u zanimljivom svijetu. Vjerojatni ni gori ni bolji nego onaj iz evanđeoskog ulomka. Pun: slijepih, hromih, gubavih, gluhih, mrtvih i umirućih, siromašnih… Samo kad gledamo na sve nabrojane onda se s pravom možemo zapitati: trebamo li čekati drugoga? Čini se da slijepi takvima ostaju, hromi pužu, gubavi se ne čiste, niti gluhi čuju, mrtvi ne ustaju, nego mrtvima ostaju, siromasima se krade i ono malo radosti.
I nama je, Bože, smrt pred vratima, život je umiranje. Pošalji ovog Božića svoga Sina u naša srca kako bismo progledali, prohodali, očistili se i uši otvorili, od mrtvih ustali i siromasima radost donijeli. Daj da ovog Božića shvatimo da smo po tvome Sinu u Duhu već sada dionici Tvoga kraljevstva, možda i najmanji od žene rođeni, ali po tvome Sinu u Tebi preporođeni. Tek tada ćemo čuti i vidjeti da si ti Onaj koji je imao doći i da drugoga ne čekamo. Ne daj da se o Tebe sablaznimo, Isuse iz Nazareta…
