Sve je kao usmjereno prema njemu, ali duboko znamo da on nije centar toga.
Mk 10, 17-30
U ono vrijeme: Dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita:
»Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« Isus mu reče: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!«
On mu odgovori: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.« Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.
Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: »Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!« Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. Zato im Isus ponovi: »Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.«
Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: »Pa tko se onda može spasiti?« Isus upre u njih pogled i reče: »Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!«
Petar mu poče govoriti: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.« Reče Isus: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni.«
Evanđeoska logika stvari nas stavlja u nedoumicu. Imati i primiti može samo onaj koji sve ostavi, onaj koji se svega odrekne. Naša česta grčevita držanja za nešto što osjećamo da pripada nama, daju nam sigurnost života i neki osjećaj ispunjenosti. Ali život kao da ima i drugu stranu. S vremenom uviđamo da nikakvo posjedovanje ili nikakve povezanosti ne mogu mom životu udijeliti istinski smisao. U kontekstu ovoga ulomka iz Markova evanđelja, kao i usporednog ulomka iz Matejeva evanđelja, vidimo da osoba koja dolazi k Isusu vješto uspoređuje kraljevstvo Božje s izrazom ući u život. Česte ovozemaljske brige i bogatstva svijeta daju jedan drugačiji smjerokaz. Na tim znakovima jasno piše da se bez Boga ulazi u život.
Često svemu u životu dajemo prvo mjesto, osim Bogu. Sve je kao usmjereno prema njemu, ali duboko znamo da on nije centar toga. Eto, sve to “vršim“ od svoje mladosti, ne mogu pogriješiti. Sloboda. To se traži, a ne neko puko vršenje i držanje Zakona. Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. (Mk 10,28).
Tu se budi odnos - sve ostaviti i poći. Tu se krije stvoriteljska sloboda. Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta, govoreć Sionu: 'Bog tvoj kraljuje!' (Iz 52,7). Sloboda donosi mir i sreću. Mogu sve zavaravati, ali sebe ne mogu. Moja radost i mir dolaze kao dar stostrukosti koja se obećava. Gospodine, daj mi milost da u vršenju Zakona i tolike prakse i pobožne djelatnosti, ne zaboravim da sve to ne ide bez slobode kojom me od početka obdaruješ.
Slobodan si - to su prve riječi koje čujemo, to je prvi osjet koji doživljavamo. Sloboda dolazi od Kristove prikovanosti, a ta se prikovanost ne da razvrći. Tu je skriven paradoks, sloboda se ne nalazi u slobodnom načinu života - lifestyle, nego u jasnoj svijesti da sam iz ljubavi stvoren i da iz te punine postojim.
Put do slobode popločan je odnosima. Odnosi koji ne zavezuju osobu čine nužnu kariku koja u cjelini donosi vječni život. Pokazatelj zavezanih odnosa je vlastiti odnos s Bogom i sa samim sobom. Zanimljivo je kako Isus na postavljeno pitanje o uvjetima baštinjenja života vječnog uopće ne spominje odnose s Bogom. Preskačući prvu ploču Dekaloga, želi dati naslutiti da se iz odnosa prema bližnjemu lako da iščitati odnos prema Bogu. Često kriv odnos prema Bogu, neispravno vrednovanje sebe dovode do narušene slike odnosa prema ljudima. Takva narušenost nerijetko dovodi do ograničavajuće slobode u kojoj tražimo prizemne i navezane odnose prema drugima.
Za slobodu nas Krist oslobodi (Gal 5,1). Biti dionikom slobode znači prvenstveno biti dionik zajedništva istine koja oslobađa. Spremnost na istinu i život u slobodi zahtijevaju otvorenost prema drugima. Takav stav otvorenosti uključuje i mogućnost ranjavanja od drugih. Čovjek od Krista oslobođen živi život bez straha. Krist jasno obećava da onaj koji živi u pravoj slobodi prima stostruko u ovom vremenu, kao i u budućem vijeku život vječni.
Sloboda bez odgovornosti nije prava sloboda. Dapače, čineći više dobra i bivajući okrenuti prema dobru, postajemo više slobodni (usp. KKC 1733). Prava sloboda se krije u služenju dobru i pravednosti. Ono čovjeku vlastito po stvaranju jest biti slobodan. Tu se najdublje pokazuje slika Boga Stvoritelja. U slobodi čovjek, kao nikada do sada, postaje bližim sebi.
Gospodine, nek nas tvoja milost uvijek nadahnjuje i prati te budemo sveudilj usmjereni na dobro. (zborna molitva 28. nedjelje kroz godinu)
