Postoji netko tko se brinuo za nas, brine se i uvijek će se brinuti: Naš Otac nebeski, Bog živi i svemogući. Onaj koji nas i ljubi i cijeni više od nas samih...
Naš
kršćanski nauk glasi da krštenjem svi postajemo djeca Božja. Postajemo sinovi i
kćeri Svevišnjega. Upravo na tom počiva naše dostojanstvo. To je naš identitet,
jer u toj istini leži odgovor na pitanje koje prati svakoga čovjeka: Tko sam
ja? Stoga, svakome od nas je upućena ova ista rečenica koju smo čuli u ovom
nedjeljnom ulomku iz evanđelja: Ti si Sin
moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina! Međutim, jesmo li toga uistinu
svjesni? Pa ja sam po Kristu sin/kći Boga živoga!? Živimo li tako u svakodnevno
životu? Trudimo li se to i ostati? Ima li ta rečenica za nas ikakvu životnu važnost?
Nerijetko
zaboravljamo tko smo i kome pripadamo. Kada bi nas netko upitao koliko smo puta
u životu izmolili Oče naš, definitivno nitko od nas ne bi znao odgovor na to
pitanje. A koliko smo puta zbilja vjerovali da se obraćamo svome Ocu? Da Onaj
kome se molimo sluša našu molitvu? Ponekad se ulovim da nakon vremena koje
provedem u molitvi uopće ne razmišljam o onome što govorim. Što je najčudnije, čak i zaboravim kome se molim. Naravno,
nemoguće je uvijek ostati koncentriran u molitvi, ali isto tako trebamo nekada
i promisliti o onom što molimo, napose o Onom kome se molimo.
Ne
događa se to samo u molitvi, nego i u svakodnevnom životu. Promatrajući sebe i neke
druge ljude, primjećujem da često gledamo unaprijed, kujemo neke planove,
zamišljamo sebe u budućnosti i onda se jednostavno prepadnemo svega toga. Pri
tom zaboravljamo najvažniju stvar: da postoji netko tko se brinuo za nas, brine
se i uvijek će se brinuti: Naš Otac nebeski, Bog živi i svemogući. Onaj koji
nas i ljubi i cijeni više od nas samih. Onaj koji nas poznaje onakve kakvi
jesmo, a ne onakve kakvima mi sami sebe zamišljamo, opterećeni nekim našim
krivim predodžbama, grešnošću, strahovima, nejasnoćama, zabrinutošću za ono
nepoznato. Onaj koji zna koliko smo dobra sposobni napraviti i kakve sve plodove
za sobom možemo ostaviti te koliko više vrijedimo nego što mi mislimo. Ponekada
mi se čini kao da se bojimo u to i povjerovati iz kojekakvih razloga. Smatram
kako se nerijetko bojimo svome Ocu otvoriti i s njim hrabro kročiti unaprijed
ne razmišljajući što bi se lošeg moglo dogoditi nego mu se bezuvjetno i bez
oklijevanja predati. Baciti se u ruke dobroga Oca koji svakome od nas
izjavljuje: Ti si sin moj, ljubljeni! u
tebi mi sva milina!
Vjerujem
da nam i ovo nije strano. Kada napravimo neki grijeh Bog nam postane netko tko
je tamo negdje na nebesima, koji od tog trenutka prekida sve odnose s nama i
koji samo čeka naše padove da nas kazni. Međutim, ne treba također zaboravljati
da Dobri Otac uvijek ostaje uz svoju djecu. Bez obzira koliko smo grešni,
koliko smo se mi svjesno ili nesvjesno pokušali odaljiti od njega, On je tu! Nikada
nas nije napustio, niti će nas ikada napustiti, bez obzira na sve. On uvijek
čeka naš vapaj da nam pritekne u pomoć, da nas privede k sebi, da nam daruje
svoj mir koji je cilj svih naših traženja. Kad bismo barem češće čuli riječi
one pjesme: Ne boj se, nisi sam!
