Možemo li ostati ravnodušni na najviši umjetnički doživljaj ili najčišću ljubavnu sreću? Kao da smo sigurni da taj ključni trenutak ne sadrži stanje, nego otkriva životni smisao.
Zov dubine
Suvremeni čovjek se nalazi pred mnoštvom zadataka koji bi ga trebali učiniti osposobljenim za življenje. Tako se u moru traženja pred nas stavljaju zahtjevi koji uključuju što bolji društveni uspjeh, ogromnu količinu pratitelja na društvenim mrežama, modu kao nužnu svrhu života, dobru zabavu i, uz to, još bolji osjetilni užitak. Međutim, uz sve to ostaju ona nezaobilazna egzistencijalna pitanja koja pogode naš život u sumraku dobrih užitaka, mnoštva internetskih „prijatelja“ te financijskog vrhunca, sve uz dobru primjesu nekog kamena spoticanja u liku nekog neuspjeha, bolesti ili pak neispunjenih očekivanja. U Kiplingovu romanu Kim stoji priča o Azijatu koji je htio iskušati sposobnosti dječaka te ga je dao hipnotizirati. U takvom stanju mladiću je pokazao posudu koju pušta, oko posude je bila lokva vode. Mladić, vidjevši tu sliku, posumnja te se uspijeva istrgnuti iz poluhipnoze. Vrč odjednom postade cijel te se dječak nađe oči u oči sa spomenutim čovjekom. Ovaj Azijat bijaše u čudu kako se ovaj mladić istrgnuo iz čina. Čovjek je ostao zadivljen misleći da mladić ima čarobne moći, a ne znajući da je ovaj mladić zbog svoje odlučne samouvjerenosti postavio granice i time očuvao tajnu samopostojanja. Razlikovati ispravnu sliku beskonačnosti postaje nemoguće bez osnovnog pitanja o smislu života pojedinca.
Priča jednog tražitelja
U 13. st. živio je čovjek koji je imao „sve“. Član višeg građanstva, omiljen i popularan u društvu, muškarac u statusu poželjnog neženje i tražitelj novih pustolovnih prilika. Upada u neprilike i završava u zatvoru duže od godinu dana. Susreće se s dosad nedoživljenim iskustvom, doživljava duboku psihološku i fizičku krizu: „Udaren dugom bolešću, kako je i potrebno ljudskoj tvrdoglavosti, koja se ne popravlja ako ne s primjerenom kaznom, on poče efektivnije, nego je običavao, razmišljati u sebi“.
Ova bolest dolazi kao prilika za put sumnji u odnosu prema sebi. Opisujući život ovoga čovjeka, životopisci donose specifične elemente. Naime, čovjek kojemu oni najbliži ne mogu dati odgovor, cijenjeno i moćno društvo šuti, a on ostaje sam sa sobom i staje pred vlastitu nedorečenost, uzima u ruke svoj život tražeći odgovor. Larranaga nam donosi sliku ovoga lika pišući: „Na početku svake duboke promjene stoji buđenje. Opsjena i varke nestaju, a slijedi otrežnjenje; obmana se rasplinjuje, otkrivaju se novi vidici. I doista, svako je buđenje otkriće, od temeljnih istina o kojima govori Sakymuni (Buddha) do tvrdnje svetopisamskoga Propovjednika. Tek takvo otkriće može postati temeljni kamen za izgradnju novog svijeta.“.
Upoznaj sebe
Augustin u svojim mislima o Bogu ističe: „A gdje bijah ja kad sam te tražio? Ti si bio preda mnom, a ja bijah otišao i od tebe, i ne mogoh ni sebe naći, a kamoli tebe!“. Životni susreti sa zidom, opjevana iskustva ostavljenosti, Nad-smisao koji se ne može naći i komadići nade koji nose sa sobom ispraznu tlapnju postaju kao serijalni trenutci mnoštva ljudi. U tim trenutcima kao da odzvanjaju Augustinove riječi da ne idemo izvan sebe. Istina za kojom tragamo nalazi se u nama samima ili, pak, „upoznat ću se, upoznat ću te“. Postaje jasno iz nepreglednog mnoštva spisa i iskustava tolikih koji svojim traženjima daju utisak nama danas, da kad spoznam sebe Bog mi postaje blizak. Sv. Augustin za istraživanje nutrine ima dva koraka. U prvome se ulazi u vlastitu nutrinu i otkriva borba između tijela i duha. Ovaj prvi bitno daje čovjeku svjesnost vlastite slabosti. Drugi korak uključuje upoznavanje svoje veličine u odnosu na našu stvorenost na Božju sliku i to pomaže uzlaženju prema Bogu.
Kamo da idem od duha tvojega
i kamo da od tvog lica pobjegnem?
Ako se na nebo popnem, ondje si,
ako u podzemlje legnem, i ondje si. (Ps 139)
Novi luđak na svijetu
U spoletskoj noći počinje avantura jednog čovjeka koja zahvaća cijeli svijet i s njim mnoštvo ljudi. Od jednog pojedinca nastaje cijela skupina ljudi koja, inspirirajući se na izvoru sv. Franje, mijenja mnogo. Promjene zahvaćaju pogled na kršćanstvo, obuhvaćaju novu duhovnost, umjetnički i književni doprinos, ekološku i društvenu odgovornost, iako najprije one imaju značaj prvenstveno jednog specifičnog odnosa između malog Franje i Boga.
Sve što ima i posjeduje Franjo crpi od Boga. Njegov život postaje poniznost i susretljivost koja u sebi nosi odraz poniženog Krista koji u malenima prepoznaje, ni više ni manje, nego brata. Na pitanju prilagodljivosti Franje našem vremenu nije se potrebno zadržavati. Važno je shvatiti da unutarnji Franjo i njegov odnos s Bogom za naše vrijeme ništa manje ne znače, negoli su to značili prije 800 godina. Promatrati nutarnja nastojanja sv. Franje riznica je dobara nužnih za razmatranje i primjenu danas. Franjo nam može uvelike poslužiti kao detektor današnjih problema. On jako dobro primjećuje da srce koje nije očišćeno Božjom milošću nije spremno služiti, nego se ono spremno služi drugima, na štetu drugog.
Pitanje smisla života
Pitanje smisla života predstavlja istinski ljudsko pitanje. Ono nije izraz (duševno) bolesnog čovjeka, nego izraz čovještva kao takvog. Životinje tvore skoro savršene društvene organizacije, međutim, životinje ne postavljaju pitanje smisla. Jedino čovjek svoju egzistenciju dovodi u pitanje. Čovjek egzistira drukčije od, na primjer, svijeće koja izgara na stolu. Životna stvarnost čovjek je bitno određena pojmom koji Strauss izražava riječima „postajuća stvarnost“ (povijesni faktor vremena, a time i budućnost).
Vidimo da počesto stanje ugode može biti shvaćeno kao ispunjenje smisla. Ako bi to bila punina smisla, onda bi čovjekov život bio presudno određen prolaznim stanjem. Gledajući ugodu materijalističkim očima, mogli bismo je promotriti kao proces u ganglijskim stanicama u mozgu, a podrazumijevamo da takav proces ne može predstavljati životni smisao.
Možemo li ostati ravnodušni na najviši umjetnički doživljaj ili najčišću ljubavnu sreću? Kao da smo sigurni da taj ključni trenutak ne sadrži stanje, nego otkriva životni smisao. Radost može životu dati smisao samo onda kad ona sama ima smisla. Zanimljiva je uporaba u njemačkom jeziku: ugodu osjećamo „zbog“ (wegen) nečega, a radost „nad“ (über) nečim.
Franjo Asiški, nakon onih gore spomenutih događaja traženja, vidi na sebi „neobične“ promjene. Tako nam Čelanski u životopisu navodi: „Jednog dana iziđe, gledajući s više pažnje prirodu koja ga je okruživala: ali ljepota polja, ljupkost vinograda, sve što je lijepo za vidjeti, nije ga dotaknulo. Bijaše zbunjen zbog te nagle promjene i držaše da su budalasti svi oni koji imaju srce navezano na dobra bilo koje vrste”. Siniša Balajić zaključuje da su promjene u životu spomenutog sveca uključivale prijašnje gledanje i viđenje bez prepoznavanja i razumijevanja. Naime, vidljivo je da Franjo nije mogao nazrijeti smisao svog života sve do trenutka u kojem je prestao gledati fizičkim očima, a otvorio „oči“ duha.
Gospodine,
pošalji što hoćeš –
ljubav il' patnju;
ja sam zadovoljan
što i jedno i drugo
izvire iz tvojih ruku.
Gospodine,
o kad bi me htio radostima
a ne patnjama obasuti!
U središtu ipak
leži blaga skromnost.
Eduard Mörike (1804.-1875.)
Opomena
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Antun Branko Šimić (1898.- 1925.)
Literatura:
1. Aurelije Augustin, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010.
2. S. Balajić, "Jasna slika o sebi kao preduvjet poziva Analiza nekih tekstova Životopisa sv. Franje Asiškoga", Služba Božja, vol.48, br. 4, str. 408-421, 2008. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/91443. [Citirano: 27.10.2023.]
3. Franjevački izvori, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Sarajevo-Zagreb 2012.
4. Ignacio Larranaga, Brat iz Asiza, Verbum, Split, 2021.
5. Romano Guardini, Prihvaćanje samoga sebe, Verbum, Split, 2021.
6. Viktor E. Frankl, Liječnik i duša, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2021.
