Friedrich Nietzsche, jedan od najutjecajnijih mislilaca 19. stoljeća, donosi nam nihilizam kao krajnje određenje čovjeka.
Kultura u kojoj živimo i kojoj pripadamo nije uvijek bila u ovakvom obliku i sadržaju. Naime, obrisi naše zapadne kulture su se neprestano mijenjali kroz povijest. Friedrich Nietzsche, jedan od najutjecajnijih mislilaca 19. stoljeća, donosi nam nihilizam kao krajnje određenje čovjeka. Kroz vid nihilizma Nietzsche vidi tragičnu sliku modernog čovjeka. Modernom čovjeku njegova vlastita egzistencija postaje problem, ona gubi svoj smisao i cilj. Nietzsche želi stvoriti ugođaj koji vodi do aktivnog nihilizma, a rješenje vidi prvotno u svojoj velikoj temi Božje smrti.
Smrt Boga za njega je nužna da bi čovjek bio prevladan, tj. potrebno je stvoriti svijet izvan moralnog okvira te dokinuti iluziju o onostranom. Nietzsche ne nudi nikakav argument koji bi doprinio njegovoj tvrdnji. On, misleći na ukidanje Boga, jednostavno prikazuje sliku smrti Boga europske metafizike i platonskog podrijetla. U svome djelu „Tako je govorio Zaratustra: Knjiga za svakoga i ni za koga (1883. – 1885.)“ ističe priču đavla koji zaključuje da Bog ima svoj pakao, a to je njegova samilost prema ljudima. Ne misleći pritom samo na čin vjere, pravda Božju smrt društvenom realnošću slabog Boga koji umire iz samilosti. Društveno ubijeni Bog, preduvjet punog razvoja čovjeka, ima slabost te rasiplje volju za moć.
Zanimljivo je primijetiti da se upravo kršćanski Bog iz ljubavi predaje za čovjeka. Međutim, uzrok smrti za njega nije samo Božja samilost, nego i čovjekova volja za moć. Primjećuje se da Nietzsche govori o sličnoj stvarnosti kao i Marx i Feuerbach - smrt Boga ustvari predstavlja smrt čovjeka koji traga i ima potrebu za Bogom. Tu se cilja na smrt „homo religiosusa“, a rađanje nadčovjeka. Činjenica o smrti Boga u razradi njegove filozofije mijenja postavku svijeta, gdje su mrtvi bogovi zamijenjeni „voljom za moći“ koja u sebi nosi pokretačku dimenziju čovjeka.
Gledajući na Feuerbachovo olakšanje zbog Božje smrti, H.Küng ističe kako mu se olakšanje čini besmislenim naspram osjećaja tjeskobe prisutnom u čovjeku. Cjelokupni govor o smrti Boga za Heideggera izriče stanje modernog čovjeka. Taj govor ustvari izriče slikoviti odnos prekida odnosa čovjeka s istinom bitka. J.B.Metz ističe kako govor o smrti Boga ima dvojaku poruku. Prvotno, želja za pobožanstvenjem vremena u kojoj vrijeme postaje vječnije i besmrtnije od svih bogova. Drugo, govor o slici mrtvog Boga govori o krizi Boga u današnjem vremenu. Naime, slogan glasi: religija da - Bog ne. Nastavljajući se na izrečeno, Metz uviđa da ova problematika ima izvor u banalnom ateizmu koji Boga često spominje, a da na njega ne misli. Ustvari, kriza Boga nije isključivo kriza pojma Boga i onoga o čemu se misli pod tim, nego kriza odnosa s Bogom. Naime, ateizam koji je prisutan u današnjem društvu predstavlja banalnu misao koja danomice govori o Bogu. Takav banalni ateizam koji bi trebao „ubiti Boga“ neprestano govori o njemu, a da uopće u svom sadržaju ne misli na Boga.
Iz gore navedenog slijedi kako Nietzsche svojim usmrćivanjem Boga zapravo čini logični slijed u kojem moderni čovjek ruši svoj odnos s Bogom, a Nietzsche samo dodaje završnu točku. Njegov prijedlog ostaje temeljni misaoni udarac epohalnog odnosa prema Bogu, a u sebi nosi poruku i za budućnost. Postaje jasno da je on svojom kontradiktornom i provocirajućom temom zadao znakoviti udarac razmišljanju koje ne prestaje voditi banalnom ateizmu. Iako dramatično zvuči, Nietzsche čini veliki uslugu društvu koje se podijelilo na dvije krajnosti: društvo banalnog ateizma i društvo banalne vjere. Izrečeni stav o Božjoj smrti otkriva da čovjek sumnja u sve što postoji i u sve što se govori.
Što za kršćanina znači pogled na ove konstatacije i misli? Gledajući na ove elemente, kršćanin može uvidjeti već dulje vremena prisutni problem razvrgnuća odnosa s Bogom. Svako prestajanje traženja istine Bitka dovodi do puta zastranjenja u kojem religiozna strana postaje samo otežavajuća okolnost na putu do samoostvarenja. Nietzsche nam sa svojom velikom temom Božje smrti može otvoriti oči da svoju vjeru ne doživljavamo banalno, nego da pitanje Boga shvatimo kao stvarnost misli s kojom se moramo nositi cijeli život.
Literatura:
1. Kalašević, Goran. "Nietzscheova filozofija i kršćanstvo." Počeci 5., br. 1. (2004): 4-14. https://hrcak.srce.hr/153567
2. J.B.METZ, Politička teologija, KS, Zagreb.
3. Milić, Mladen. "Nietzscheov govor o Bogu. Ukaz problematičnosti banalnoga ateizma i banalne vjere." Diacovensia 21, br. 2 (2013): 341-351. https://hrcak.srce.hr/104758
