Vraćamo se sa sprovoda. Neravna cesta čini ovu misiju skoro nemogućom. A ni glazba baš nije previše motivirajuća. Po mojoj glavi se vrti toliko toga i ne znam u kojem bih smjeru upravio ovo razmišljanje. Znam samo da mi se piše, a ne razgovara.
___________ piše: fra Željko
Toliko sam se toga naslušao proteklih dana. Toliko riječi je izrečeno. A meni je sasvim slučajan razgovor s jednim starijim fratrom, koji trajaše nekih dvadesetak minuta, bio korisniji od tog silnog mnoštva riječi. Valjda zato što je pogodio moje područje, moj teren rada. I još jedan slučajan susret i još jedan osmijeh kojem se nisam nadao i na kojeg nisam računao. Neki će reći da su baš te neplanirane stvari najljepše u životu ili da ispadnu puno bolje nego one što su planirane. Ne bih se apsolutno složio s tim. Ali bih, svakako, primijetio ljepotu koja se krije u tom neplanskom i iznenadnom. Jasno je kao dan da se bez toga ne može. Problem nastaje kad želimo u potpunosti eliminirati faktor iznenađenja, preuzeti sve moguće konce u svoje ruke, postati gospodarima. Kad se čovjek uživi u ulogu gospodara, teško mu padaju iznenađenja; ona ugrožavaju njegovu suverenu poziciju, ulijevaju nesigurnost i daju dojam da ne vlada situacijom. Možda ona otkrivaju da je čovjek slab; iznenađenja ga razoružaju.
Ovom prigodom, kad smo već izišli na autoput i kombi se koliko-toliko i ne trese, usmjerio bih ovo razmišljanje na iznenađenja koja nas razoružavaju, koja bitno dovode u pitanje moju uljuljanost, naviknutost na trenutno stanje, nevoljkost, uspavanost ili možda moju zaigranost, sigurnost, mir, ustrajnost, smirenost... Pitanja uopće nisu loša stvar. Ona su, radije bih rekao, nešto poput goriva za naše motore. Ona nas pokreću naprijed. Smijelije rečeno: "Pitam (se), dakle, jesam!" Iznenađenje, u ovakvoj postavci stvari, vidim kao solidan okidač, kao trgovačkog putnika koji posve nenadano i nenajavljeno bane na naša vrata s nekom ponudom koja bi nas trebala zaintrigirati. I uvijek taj trgovački putnik nudi nešto, bez obzira posjedovali mi to nešto već ili ne. Zanimljivo je da će, iako mi već posjedovali nešto slično, uporno dovoditi u pitanje bilo kvalitetu, bilo rok trajanja, bilo isplativost ili nešto drugo istovremeno hvaleći svoj proizvod kao bolji, isplativiji i kvalitetniji. Pitanje je postavljeno...
Upravo mi je javljeno za smrt fra Blage Brkića. Još više smrti i sprovoda. A ja bih razmišljao, sada već u svojoj sobi, u miru, o iznenadnoj smrti i iznenadnom osmijehu. Povezano ili ne? Sprovodi postadoše mjesto susreta, očekivanih i iznenadnih i to mjesta rijetkih susreta dragih i poznatih ljudi. Opet nešto što ljudi kažu... Zadnje što čovjek učini na svijetu je da okupi svoje prijatelje na svome pokopu...
Iznenadna smrt nas šokira. Većinom je to kratkog roka, jer o smrti ne volimo misliti, a volimo misliti da je ona još daleko i da se događa trenutno nekome drugom. Prometna nesreća, predoziranje, udar groma, srčani ili moždani udar, ubojstvo... Popis je poprilično dug, a sve ovo oslikava načine naglog prekida ljudskog života. Kakva bi nas to, zapravo, pitanja trebala zasuti pri susretu s ovakvom smrću? Skloni izbjegavanju pravih pitanja, zadržat ćemo se, vjerujem, radije na trivijalnostima. Hoćete primjer? "Zašto je onaj čovjek bio na sprovodu, pa oni se za života nisu mogli ni smisliti?" Ovo je još i poticajno pitanje. A što mislite na: "Zašto je bilo ovoliko cvijeća na oltaru? Zašto na stolu u kući pokojnika nije uopće bilo vina, nego samo pivo? Tko je onaj čovjek s pokojnikovom tetkom? Što sve onaj pop nije izvaljivao u propovijedi? Zar se sve to nije moglo brže odraditi?" Nijedno od ovih pitanja ne gađa u sridu. Onaj poziv "Obratite se i vjerujte Evanđelju" i dalje stoji, a mi ne znamo, zapravo, kad započeti s tim procesom. Još više, vjerojatno ni ne znam što treba napraviti za svoje obraćenje, tj. koje konkretne korake poduzeti u tom smjeru. Ne znam ni trebam li ja to. Smrt doziva u pamet da je ovo prolazno i da svi moji problemi, boli, nesporazumi, strahovi i čežnje nestaju u trenutku smrti. Onda počinje nešto drugo. Treba li taj trenutak dočekati spreman? Gledano bez teoloških pretpostavki i teških i zamršenih formula iz nekih debelih knjiga, može li se uopće reći za neki trenutak da je najpogodniji za odlazak s ovoga svijeta? Onako, postavljajući to čisto ljudski i iskustveno. Koliko god se hrabrili ili ne uživali ili jedva čekali odlazak s ovoga svijeta, taj trenutak bi htjeli odgoditi za barem još koji čas, za još samo malo. Samo da još nešto obavim i da se bolje pripremim. A ona, sestrica Smrt, dođe i svako malo nas upozori da smo "putnici i pridošlice na ovom svijetu", da putujemo prema drugom svijetu, prema mjestu gdje nam je On otišao pripremiti mjesto jer u Njegovoj kući ima mnogo stanova. Smrt, zapravo, stavlja u pitanje čitav život. Smrt je ona podvučena crta ispod svega učinjenog. A rezultat koji ostaje ispod? Ne sledi li nam se krv pri pomisli kakav je trenutačni score? A još više sjetimo li se prema čemu se vrednuje sve ono što smo učinili: Ljubi Boga svim srcem svojim, svom snagom svojom, svim srcem svojim i svim umom svojim, a svoga bližnjega kao samoga sebe! Da, LJUBI...
