Isusa je ganulo čisto srce sirotice koje se uzda u Njegovu providnost. Sa svojom skromnošću, ta je žena postala primjer apostolima i svima koji žele nasljedovati Krista. Ona je dala sve da dobije sve, uložila je jaje, a dobila ovcu, vunu i mlijeko.
Mk 12, 38-44
U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:
»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«
Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«
U narodu postoji poslovica; „sirotinjo i Bogu si teška!“ Povazdan nešto traže, moljakaju, jauču i nerijetko smrde. To čovjeka brzo iznervira pa im svašta ružnoga kaže kako bi ih otjerao i osvetio im se za narušen mir i bezbrižnost. Usta koja nisu nikada bila gladna i tijelo koje nije osjetilo hladnoću ulice nema kapacitet za suosjećanje. No, ono što ima jest, gađenje prema slabijima i jadnima.
Siromasima se prebacuje da su si sami krivi, da su neradnici, da zaslužuju sve što ih je zadesilo i da su bitange. Ne govorimo o profesionalcima koji tako zarađuju, već o pravim siromasima, istinski potrebitima. Postoji pravilo kod prosjaka da nikada ne idu u bogataške kvartove, jer dobro znaju da tamo u stvari žive siromasi. Oni imaju milijun ili dva, ali nemaju milijardu i dvije, oni imaju milijardu ili dvije, ali nemaju cijeli svijet. Vječito nezadovoljni, duhovno gladni i do samoga pakla škrti. Ako baš moraju dati, dat će od viška da ne bi puno izgubili i za tu donaciju svi moraju znati.
Takva vrsta bogataša došla je i ono jutro u hram da se pohvali za svoju svetost, da budu pozdravljeni po trgovima i ubace nešto novca u riznicu. Nije im stalo do Boga ili milostinje, već da stave sebe u prvi plan. Ironija je u tome što bogataške svote novca nisu mogle kupiti Isusovo već bogato srce. Umjesto da se obogate milošću, oni su postali sirotinja, umjesto da postanu slobodni, oni su upali u dugove. Potpuno suprotno od scene koja slijedi.
Riznica je slika vječnog života, milostinja je na neki način duhovna investicija (Mt 25, 34-36) gdje su ljudi pozvani uložiti u vječni život. To ne znači samo izvanjsko, već i unutarnje odricanje za Boga. Ne zaboravimo da je Bog bogat i da nećemo propasti kad mu iskažemo čin ljubavi. Latinska izreka veli: „pokloni Bogu jaje, a zauzvrat primi ovcu“
Isus također promatra kako jedna siromašna udovica daje sve što ima, svoja zadnja dva novčića. To je možda bio njezin ručak, možda je taj dan ostala gladna. No, Isusa je ganulo čisto srce sirotice koje se uzda u Njegovu providnost. Sa svojom skromnošću, ta je žena postala primjer apostolima i svima koji žele nasljedovati Krista. Ona je dala sve da dobije sve, uložila je jaje, a dobila ovcu, vunu i mlijeko.
Kao što je dobri razbojnik na križu, kajanjem „ukrao“ spasenje u zadnjih pet minuta života, tako je naša skromna udovica ukrala Kristovu ljubav svojim siromaštvom. Ne samo da ju je ukrala nego ju je željeznom šipkom „opljačkala“ i odvalila vrata milosti.
Isus je slab na sve koji su maleni i nemoćni. Jedva čeka da nam pomogne i da nas obogati. On ljubi slabića! Zato budimo maleni duhom i skroviti tijelom kako bi se svidjeli Bogu. Budimo također zahvalni jer nam nije sakrio ključeve koji otvaraju njegovo srce, a to su malenost i skrovitost. Isuse blaga i ponizna srca - učini srce moje po srcu Svome!
