Naša nas kršćanska Tradicija po primjerima mnogih svetaca uči prvenstvu ljubavi. Dakle, u središtu kršćanskoga života jest ljubav. Bog nas neizmjerno ljubi oduvijek, ali mi se postupno trebamo otvarati toj ljubavi. Kroz razvijanje molitvenog života ulazimo u intimni odnos s Gospodinom i na taj način otvaramo se Božjoj ljubavi. A ona ima takav učinak da nas pokreće da uzvraćamo ljubav Gospodinu, ali nas upravlja i na ljubav prema ljudima oko nas.
Mk 10, 35-45
U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: »Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« Oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.« Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: »Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«
Ivan i Jakov išli su za Isusom. Slušali su ga i gledali što čini i kako živi. Provodili su vrijeme s njim. I mi se trudimo hoditi za Gospodinom, njegova riječ uvijek nam je nadohvat ruke i on i danas djeluje pred našim očima. Kad uspijemo neko vrijeme hoditi za njim, dođe napast da tražimo nagradu za svoj napor. Pomislimo kako smo mi, za razliku od drugih, učinili mnogo i Bog bi nas trebao nagraditi. Trebao bi nam na neki način osigurati posebno mjesto. Prvi grijeh – oholost – navodi nas na takve zaključke. Tražimo čast za sebe. Slično se dogodilo i Ivanu i Jakovu. U ovom trenutku očitovala se njihova želja, ali je ujedno izazvala negativnu reakciju ostalih učenika, jer se i u njima pobudio sličan osjećaj koji im je govorio: „Što će njih dvojica? Kako ih nije stid?“ A upravo su to govorili jer bi radije oni bili na najvišem mjestu.
Isus, vidjevši da su pobrkali prioritete, poučava svoje učenike kako treba živjeti. Naime, poziva ih na život služenja drugima kao što je i on sam činio. Pokazuje im da su po Božjoj logici oni koji se daju za druge, koji služe, koji druge puštaju na prvo mjesto. Malenost je znak veličine. U ovim riječima krije se nešto još moćnije. Isus je stavio sebe kao primjer. On je Bog koji je odlučio služiti - postati čovjek, roditi se u štali, hodati kao lutalica, biti bičevan, raspet i umrijeti, a sve je to činio iz ljubavi. Bog je u sebi ljubav i sve što čini, čini potaknut tom izvrsnom krepošću. Sad vidimo da Gospodin svojim učenicima želi kazati da je najsmisleniji život koji je iz ljubavi. Zato je pozvao na služenje. U služenju se očituje sebedarje, ne traženje zasluga. Očituje se koliko ljubimo druge.
No naša nas kršćanska Tradicija po primjerima mnogih svetaca uči prvenstvu ljubavi. Dakle, u središtu kršćanskoga života jest ljubav. Bog nas neizmjerno ljubi oduvijek, ali mi se postupno trebamo otvarati toj ljubavi. Kroz razvijanje molitvenog života ulazimo u intimni odnos s Gospodinom i na taj način otvaramo se Božjoj ljubavi. A ona ima takav učinak da nas pokreće da uzvraćamo ljubav Gospodinu, ali nas upravlja i na ljubav prema ljudima oko nas. Dakle, iskustvo Gospodnje ljubavi potiče nas na služenje. Tada shvaćamo da je oholost prazna, da su zemaljske časti nisko u odnosu Nebo koje je život u ljubavi.
Neka nam ove Isusove riječi danas budu poticaj da uložimo nove napore u vlastiti molitveni život kako bismo upoznali Ljubav koja će nas, jednom zapaljene, učiniti pravim Isusovim učenicima i apostolima njegove neizmjerne ljubavi.
