Moguće je stalno pokušavati učiniti nešto za Boga, prinositi žrtve, darove, molitve, a da je sve to potpuno odvojeno od naše svakodnevice. Da se time ne mijenja odnos prema našim ukućanima, prema onima koje susrećemo. Ako je tako, onda nešto nismo shvatili. Ako Boga poznajemo, onda ljubimo jedni druge. Ako smo upoznali njegovo milosrđe i ljubav, nema boljega načina da mu uzvratimo nego da takvo milosrđe i ljubav iskazujemo bližnjima.
Mk 12, 28b-34
U ono vrijeme:
Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju? «
Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! »Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih. «
Nato će mu pismoznanac: »Dobro učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga - više je nego sve paljenice i žrtve. « Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega! « I nitko se više nije usuđivao pitati ga.
Čini se kako je čovjeku vlastito da želi stvarnost dovesti u red, pronaći u njoj neke pravilnosti upravo kako bi je bolje razumio i znao joj valjano pristupiti. Takvi su procesi neizostavan dio ljudske kulture. Oni postaju upute za nove generacije – koje onda ne moraju „otkrivati toplu vodu“ – nego nastavljaju dalje s povjerenjem prihvaćajući ono do čega su došli njihovi preci. Ipak, postoji u čovjeku neki nemir, neka želja za saznavanjem koja ga vodi do novih promišljanja upravo kako se ne bi zaboravila bît stvarnosti.
Vjerujem da je slična čežnja djelovala kod pismoznanca koji pita koja je zapovijed prva. Sigurno je često susretao one koji su izvanjski obdržavali brojne vjerske propise, a ipak se činilo da nešto bitno nedostaje. Da je nešto zaboravljeno. Dakle, moguće je igrati po pravilima a zaboraviti koji je smisao igre. Tada najvažnije postaje ispuniti pravilo…
Isusov je odgovor zanimljiv. Na prvo mjesto postavlja ljubav prema Bogu – cijelim bićem. Već je time odgovorio na pismoznančevo pitanje. To je prva zapovijed. No Isus odlazi korak dalje i navodi i drugu zapovijed: ljubav prema bližnjemu. Tako ove dvije zapovijedi otkrivaju bît pobožnosti. Iz njih se mogu razumjeti sve ostale upute. Bez njih ostalo biva prazno. Bez ljubavi prema Bogu, koja se očituje i provjerava u ljubavi prema bližnjemu, nijedna nam uputa neće koristiti. Međutim, što znači ljubiti?
U tekstu iz Ponovljenoga zakona, koji Isus citira, veli se da je Gospodin Bog naš Gospodin jedini te da ga zato treba ljubiti. Jedini on jest Gospodin – onaj komu je vrijedno posve povjeriti život. To je naše polazište. Upoznavati – ljubiti – činiti. Zapravo, to je troje neodvojivo. Onoga koga upoznajem želim ljubiti, koga ljubim, želim potpunije poznavati, a ljubav pak želi biti djelotvorna. Kako ljubiti Boga? Tu dolazimo do opasnosti. Moguće je stalno pokušavati učiniti nešto za Boga, prinositi žrtve, darove, molitve, a da je sve to potpuno odvojeno od naše svakodnevice. Da se time ne mijenja odnos prema našim ukućanima, prema onima koje susrećemo. Ako je tako, onda nešto nismo shvatili. Ako Boga poznajemo, onda ljubimo jedni druge. Ako smo upoznali njegovo milosrđe i ljubav, nema boljega načina da mu uzvratimo nego da takvo milosrđe i ljubav iskazujemo bližnjima.
Ove nam zapovijedi mogu pomoći da preispitamo cijeli svoj život. Poznajem li Boga, ljubim li ga, očituje li se ta ljubav prema bližnjima? Prepoznajem li euharistijsko slavlje kao izvorište i snagu za sva moja nastojanja? Na koncu, pokazujem li minimum otvorenosti, svjestan da je djelo Božje milosti i to da sam kadar ljubiti?
