U duhovnom životu čekanje bi značilo dopustiti Bogu da čini, dopustiti njemu da djeluje po svojoj volji.
Mk 4, 26-34
U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:
»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«
I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Prometna gužva, crveno svjetlo, kolona auta - sve su to kriteriji koji često znaju stvoriti nervozu, uzrujanost ili nepažnju. Nastupamo s uvjerenjem kada kažemo kako nas ništa ne može izbaciti iz takta, a već sama pomisao na čekanje je učinila i više od toga. Kao što znamo, uvijek postoji opravdanje, bolje reći samoopravdanje, u kojem je svijet kriv za moju brzu reakciju i moja brza očekivanja. Tako ono nešto što sam zamislilo u svojoj glavi vrlo lako prenosim u stvarni svijet i to s uvjerenjem kako je to jedino ispravno. Nakon nekog vremena nije mi strano ni od Boga tražiti da štanca moje želje, uvjeravajući ga kako mora požuriti.
U čemu je problem čekanja? Možemo navesti razne argumente, ali što ako to čekanje mene dovodi u stanje u kojem nemam što raditi, nego sam prisiljen razmisliti o svom životu? Je li to možda trenutak kada nisam prezaposlen kao i inače ili, zapravo, vrijeme tišine koju ne mogu podnijeti?
Kad redovnik polaže svoje zavjete Bogu i kada mu netko želi poželjeti sreću na tom putu kaže mu: „Mir i ustrajnost!“ Ta riječ mir nas neće toliko zaokupiti, jer znamo kako mir zna biti i daleko i blizu, ali opet tu je. No riječ ustrajnost ipak nosi neku odgovornost, jer upravo ta riječ veže sa sobom riječ čekanje. U duhovnom životu čekanje bi značilo dopustiti Bogu da čini, dopustiti njemu da djeluje po svojoj volji. Jer ako sam se trudio i vidim da ništa nije u mojim rukama te ne vidim izlaz, baš to je odlična situacija u kojoj problem prestaje biti problem moga života, već je sada u njegovim rukama.
Možda je vrijeme rasta definicija kojom bismo mogli opisati čekanje. Da bi donijela plod biljka treba vrijeme u kojem će biti zalijevana, hranjena i čekana. To strpljivo čekanje njena rasta donosi plod. Zato dopusti Bogu da čini, dopusti da se brine za taj život koji ti je on dao, jer on najbolje zna kada i koliko ti je vode potrebno. Možda ponekad dopusti malu glad ili žeđ, ali to je samo zato da shvatiš kako si o njemu ovisan. I daj sebi vremena, jer čak i onda kada si umoran od čekanja, sjeti se da on zna kada onaj pravi plod treba izići na vidjelo.
I sve će poljsko drveće znati da ja, Gospodin,
visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem;
zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi.
Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću! (Ez 17,24)
