U evanđelju ove, 29. nedjelje kroz godinu ( Lk 18, 1 – 8) Isus govori o ustrajnosti u molitvi.
Kršćanska molitva se može doimati kao teška i naporna i to iz razloga što je ona nešto realno, nešto što zahtijeva svoje posebno vrijeme, angažman cijeloga čovjeka. Kao što čovjek može napraviti odmak od realnog svijeta, tako može napraviti odmak i od molitve. Baš u naše vrijeme mnogi ljudi bježe od suočavanja sa samima sobom i svijetom, bježe u svoj zatvoreni imaginarni svijet, traže nekakve lakše, alternativne duhovnosti koje se uvoze iz različitih religija i kultura.
Kršćanstvo nije ni kultura ni duhovnost, kršćanstvo je život. Stoga kršćanska molitva nije nikakva vježba da bi čovjek postigao sklad u sebi ili da bi se dobro osjećao. Kršćanska molitva je vrijeme provedeno pred Bogom i s Bogom. Ona je i prošnja i zahvaljivanje, govor i slušanje, smijeh i suze. U molitvi čovjek spoznaje Božju volju i dobiva snagu da je izvrši.
Za kršćansku molitvu potrebna je vjera koja je dar živoga Boga. A da bi vjera mogla egzistirati potrebna je molitva. Tako se molitva i vjera međusobno uvjetuju, potrebna su jedna drugoj, zajedno se razvijaju i vode jednom cilju zajedništvu s Bogom.
Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu.
U ovoj rečenici nam Isus objašnjava Božji odgovor na ustrajnu molitvu. Bog nije kao strogi i bezobzirni sudac, on je dobri otac koji uslišava one koji ga ustrajno i ponizno mole. Sam je Isus često molio. U evanđeljima čitamo kako se Isus često povlačio u osamu i satima molio. Ostavio nam je i najljepšu molitvu u kojoj se Bogu slobodno možemo obratiti riječima Oče naš. U 17. poglavlju Ivanova evanđelja možemo vidjeti kako Isus moli Oca da može dovršiti svoje poslanje, ali moli i za svoje učenike i za sve koji će preko njih povjerovati u njega. To poglavlje je za mene osobno najdirljiviji tekst Novog zavjeta.
Slijedimo primjer svoga Učitelja i u životu i u molitvi da budemo u vjeri spremni za dan njegova dolaska.
