Preko tih površnih, prolaznih i vremenitih želja, Isus ih vodi do najvažnije želje. Kruh koji su jeli s Mojsijem pao je s neba i simbolizira mnogo više od običnog kruha.
Iv 6, 24-35
U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.
Na prvu, kada vidimo što smo pročitali, ova nas scena podsjeća i vraća na Mojsija i izraelski narod u pustinji. Narod je bio gladan i mrmljao je pa je Mojsije intervenirao. Zapravo, Mojsije im nije dao hranu, kao što je odgovorilo mnoštvo Isusu, već ih je sâm Bog hranio, i to ne bilo kakvim kruhom.
Ti ljudi koji su pratili Isusa su očito vidjeli nešto fascinantno u njemu i bivaju zadivljeni njegovom moći i karizmom. Također, Isus im pokazuje da ga traže iz krivih razloga. Dakako da žele nešto od njega, a što su htjeli i dobili su – hranu, tj. kruh. Takve želje su za Isusa površne. Bogu je poznato da nam to treba, ali nije dovoljno samo to – da nam to bude vrhunac.
Baš takva paralela povlači se kroz priču Izraelaca i Mojsija. Narod koji je s Isusom još je na razini površnih želja, poput Izraelaca u Knjizi Izlaska. Na neki način se i ovaj i tadašnji narod još uvijek nalaze u Egiptu. Neka su lonci s mesom puni i dosta nam je! Još uvijek su u ropstvu, a ne u slobodi. Davno su oni ušli u obećanu zemlju, ali misle samo na zemaljsko; ne misle na duhovno, na nebesko.
'Obećana zemlja' u osobi Isusa Krista stoji pred ovim narodom, a oni razmišljaju o prolaznom. Mojsije je tada bio nezadovoljan s narodom i tražio je od njih više. Isus sada poput Mojsija u pustinji hrani narod, ali želi probuditi i produbiti njihove želje. Kao da im govori: 'Ne znate zapravo što je važno, ne znate što je Život, pisano velikim slovom'. Ovi traže život, a sam Život je pred njima, no njima nije baš stalo do toga.
Preko tih površnih, prolaznih i vremenitih želja, Isus ih vodi do najvažnije želje. Kruh koji su jeli s Mojsijem pao je s neba i simbolizira mnogo više od običnog kruha. Dakako, Isus hrani mnoštvo običnim kruhom, ali upućuje na drugačiji, nadnaravni kruh. U molitvi 'Očenaša', kako je to preveo sveti Jeronim u Vulgati, stoji 'daj nam danas ovaj nadnaravni kruh'. Nije mislio na obični kruh od kojeg ćeš opet ogladnjeti. Isus želi da narod ima želje, ali ne bilo kakve. On hoće da mi želimo nadnaravni kruh, Isusa samog koji je 'put, istina i život', odnosno euharistijskog Isusa.
Ako je Isus istinsko jelo i piće, kako onda utažujemo žeđ i glad za njim? On nam sâm daje odgovor - vjerom.
