I iz te perspektive Dana Uskrsnuća svaki kršćanin mora gledati na svoj život i živote bližnjih...
U ono
vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko
biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku.
Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom
ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je
zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ’Evo
zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje
svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se
svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite
radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje
bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu
i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im
odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni
časa!« (Mt 25,1-13)
Od postanka svijeta pa
do današnjeg i sve do posljednjeg dana čovjek neće moći riješiti misterij koji
se zove smrt. Koliko god se cijelo čovječanstvo kroz vjekove i stoljeća trudilo
pronaći „eliksir života“, nikada neće uspjeti. To je Sizifov posao, guranje
kamena uz brdo da bi kad ga se dogura do samog vrha skotrljao nazad i onda opet
sve ispočetka i tako u krug bez prestanka. Međutim nije tako moralo bit i nije
oduvijek tako bilo. Na samom početku čovjek je imao mogućnost živjeti u
blagodatima vječnoga života, ali onoga trenutka kada su naši Praroditelji, Eva
i Adam sagriješili protiv Boga, kazna za njihov čin bila je smrt. I tu kaznu snosi
cijelo čovječanstvo, od toga dana pa sve do svršetka svijeta. I onda se s
obzirom na sve to današnji čovjek trudi na sve moguće načine ili usporiti ili
prevariti smrt, ali to ne ide tako. Pokušava ne razmišljati o njoj, sakriti je
ili se pak sakriti od nje. No, nema te ljudske osobe koja će uspjeti umaći
smrti. Pitanje je samo časa.
Kao i u današnjem
evanđelju gdje deset djevica, pet mudrih i pet ludih, čekaju svoga zaručnika.
Hoće li biti spremne u trenutku kada dođe Zaručnik i bude trebalo ući u
svadbenu dvoranu? Hoće li imati pristupa? Mudre hoće jer, iako nisu znale
vrijeme kada će se pojaviti Zaručnik, ponijele su sa sobom i svjetiljku i
dovoljno ulja, da budu dostojne u društvu Zaručnika priključiti se svadbenoj
proslavi. Dok lude neće, budući da nisu bile spremne, računajući da ima vremena
i da će se snaći do trenutka pojavka Zaručnika. Međutim, uhvatio ih je
nespremne i nije ih našao dostojnima uvesti ih u dvoranu. Iako su molile i
vapile vrata su im ostala zatvorena.
Jaram života nam se
može činiti preteškim pogotovo onda kada nas na kraju sve patnje i muke koju
smo proživjeli dočeka smrt kao kraj svega. Ali za nas kršćane koji vjerujemo u
Boga, je li to kraj? Je li smrt smisao i cilj našega života? Nije. Mogu nas
drugi učiti, čak i pokušati nametnuti da je to je kraj i da nema ništa više
nakon smrti, ali živ je Onaj koji je pobijedio smrt. Slomio žalac smrti i
podario novu priliku, novi život. Samo zbog neizmjerne ljubavi Božje kojom nas
je nagradio, poslavši svoga Sina Jedinorođenca, da nas otkupi i spasi od jarma
smrti, da nas oslobodi od najvećeg neprijatelja čovječanstva, smrti, koja nas
pokušava obujmiti svojim naoko snažnim okovima. Ti okovi su dragovoljno
primljeni na Veliki Petak da bi se poput kule od karata raskinuli na Dan Uskrsnuća.
I iz te perspektive Dana Uskrsnuća svaki kršćanin mora gledati na svoj život i
živote bližnjih. Možda nam je sada teško zbog udaljenosti i neprisutnosti naših
najmilijih, ali ostaje nada da ćemo se jednom susresti u Gradu Svetih, u
Kraljevstvu Nebeskom, gdje će prestati svaka patnja i bol, i gdje će Bog otrti
svaku suzu sa lica našega.
Kako veli sveti Pavao,
mi smo djeca Božja i kao takvi baštinici Božji, a subaštinici Kristovi da kada
tijekom ovog bijednog i prolaznog života zajedno s Njime trpimo da se zajedno s
Njime i proslavimo. Jer, onoga trenutka kada smo stvoreni, na sliku Božju smo
stvoreni i Njemu pripadamo i nemojmo odbiti taj dar. Jer sami ćemo biti
odgovorni za svoju spremnost u završnom času ili nespremnost. Nemojmo odbiti
mogućnost ponovnog susreta sa našim najmilijima. Hodimo kroz život puni radosti
i nade u spoznanju da smrt nije kraj, nego samo prilika za novi i bolji pokušaj
života, život vječni.
A do tada, sjećajmo se
neprestano naših najmilijih pohodeći njihova posljednja ovozemaljska
počivališta, iskazujući im našu ljubav paleći svijeće i donoseći cvijeće.
Simbole kako prolaznosti života tako i nade u vječnost. Uvjereni da su u
društvu Onoga koji živi i gdje se i mi nadamo prispjeti.
