Meditacija na Otpjevni psalam Svetkovine Svih svetih
Ps 24, 1-4b.5-6
Takav je naraštaj onih koji traže lice
tvoje, Gospodine.
Gospodnja je zemlja i sve na njoj,
svijet i svi koji na njemu žive.
On ga na morima utemelji
i na rijekama učvrsti.
Tko će uzići na goru Gospodnju,
tko će stajati na svetom mjestu njegovu?
Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto:
duša mu se ne predaje ispraznosti.
On blagoslov prima od Gospodina
i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.
Takav je naraštaj onih koji traže njega,
koji traže lice Boga Jakovljeva.
Prvi dio psalma odvodi nas na početke stvaranja zemlje i čovjeka. Podsjeća nas, uvijek iznova, tko je začetnik svega stvorenoga i tko sve uzdržava. Bog je u svojoj ljubavi stvorio svijet i čovjeka i samo u njemu sve ima svoj smisao. Ako pogledamo prve odlomke Knjige postanka, vidjet ćemo kako je Bog u odnosu s čovjekom i čovjek u odnosu s Bogom. Ljudski i Božji život komuniciraju jednostavnim življenjem. Nema nikakve zaprjeke ili pomutnje – sve do onog trenutka kada čovjek iznevjeri Božju riječ te padne u neposluh. U tom su trenutku ruke čovjeka posegnule za onim što je bilo zabranjeno. Biblijske slike su uvijek životne te kroz jednostavnost opisa pokušavaju opisati određeno stanje.
Čovjekov neposluh je rodio stidom i strahom prema Bogu. Čovjekove ruke više nisu bile nedužne. Prikrivale su miris neposluha i čovjek bježi i skriva se od Boga kako on ne bi vidio njegov prijestup. Tu čovjek prestaje tražiti Božje lice i počinje se skrivati. Božje lice mu je prije otkrivalo sve i nije ga bilo stid hodati gol jer je bio čist. No bijeg od Božjeg lica i samoća vlastitog pogleda učinili su da se čovjek srami sebe, svojih djela, te počinje stvarati vlastiti pogled koji uvijek ostaje nedostatan. Ipak Bog ne ostavlja čovjeka samog. On mu oprašta i uvijek je prisutan. Čovjek se samo treba prestati sakrivati i konačno se otkriti onomu čiji pogled bistri svaku našu misao.
Ovaj život bi se slikovito mogao nazvati i »potraga za Božjim licem« budući da čitav život ne jenjava potreba za Bogom. Božje lice otkriva čovjeku njega samog, svrhu i smisao života. Božje lice, nama postalo vidljivo u osobi Isusa Krista, pokazuje ispravan put i savršenu ljubav, uči nas milosrđu i čini da naša djela budu djela istine i svjetla, a ne djela tame i prikrivenosti. Oni koji traže Božje lice ne stide se svoje grješnosti jer u Božjem pogledu otkrivaju milost i milosrđe potrebno za bolji život. Oni koji traže Božje lice ne predaju se ispraznosti, srce čuvaju čisto, a ruke su im svagda nedužne. Nedužne ruke ne bježe od Boga, ne bježe od njegova pogleda, jer sjedinjujući svoj pogled s Božjim pogledom ispravno shvaćaju svijet i same sebe.
Neka nam u vlastitoj »potrazi za Božjim licem« putokaz uvijek bude Isus Krist koji je, savršeno sjedinivši naš i božanski pogled, nedužnim rukama na križu izvojevao pobjedu te nas uvodi u božanski život – život istine i život gledanja Božjeg lica kroz svu vječnost.
