Kako bi izišao iz kuće, treba najprije izaći vani, napustiti tu ograničenost i sigurnost zidova te se prepustiti vanjskoj neizvjesnosti. Isus nije živio u ograničenosti i sigurnosti debelih zidova te ni danas ne djeluje na taj način, iako ga mi često tako zamišljamo. Lakše nam ga je staviti u neke svoje zamišljene okvire i strukture te mu ne damo da u našim životima iziđe iz sigurnosti zidova.
Iv 1,35-42
U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.
Kuća je u plamenu. Cijela obitelj je istrčala vani da spasi živu glavu od neugasivog plamena. Bar je tako mislio otac koji se na smrt prepao kada je shvatio da je njegov najmlađi sin još uvijek u kući. Potrčao je prema kući i čuo kako ga on s drugog kata doziva upomoć. Otac ga je ugledao i pod svaku cijenu želio spasiti svoje dijete. Rekao mu je da skoči, a da će ga on uhvatiti u naručje, jer će ga inače dohvatiti plamen. Sina je bilo strah jer nije vidio oca od dima, no otac je njega mogao vidjeti i glasno mu je govorio da skoči. Sin je vjerovao ocu i njegovim riječima te je skočio i spasio se od sigurne smrti.
Ova nam priča zorno prikazuje kako povjerenje u neku osobu, odnosno njezine riječi, može biti veliko i spasonosno. Sin nije vidio svoga oca, no čuo je njegov glas i vjerovao mu na riječ te mu je to spasilo život. To nam pokazuje snagu riječi. S jedne strane, one mogu biti spasonosne, ljekovite, mogu ohrabriti i pohvaliti, no isto tako mogu biti smrtonosnije od najoštrijeg mača. Posebnu težinu imaju riječi onih ljudi kojima vjeruješ. Imati povjerenje u neku osobu znači vjerovati onome što ona kaže, bez rezerve, bez dodatnih provjera i sumnji.
U današnjem evanđelju možemo vidjeti kako je za dvojicu učenika Ivan Krstitelj bio takva osoba od povjerenja. Naime, vidjevši Isusa on ga naziva „Jaganjcem Božjim“, a to su čula dvojica njegovih učenika. Oni ništa ne provjeravaju, ne pitaju kako i zašto, već vjeruju Ivanu i njegovim riječima. Te su riječi za njih spasonosne jer ih dovode bliže Bogu. Čvrstoća Ivanovih riječi potiče ih na još bolje upoznavanje onoga o kome on govori, stoga slijede Isusa i provode s njim cijeli dan.
Nakon Ivanovih riječi ova dva učenika slijede Isusa i žele vidjeti gdje stanuje. Možemo se zapitati što im je Isus pokazao i gdje ih je odveo. Je li ih stvarno odveo u svoju kuću gdje je boravio? Kuća ili stan redovito su okruženi s četiri debela zida, zatvoreni su i prostorno ograničeni. Kako bi izišao iz kuće, treba najprije izaći vani, napustiti tu ograničenost i sigurnost zidova te se prepustiti vanjskoj neizvjesnosti. Isus nije živio u ograničenosti i sigurnosti debelih zidova te ni danas ne djeluje na taj način, iako ga mi često tako zamišljamo. Lakše nam ga je staviti u neke svoje zamišljene okvire i strukture te mu ne damo da u našim životima iziđe iz sigurnosti zidova.
Onoj dvojici učenika Isus pokazuje mjesto svog stanovanja i življenja, pokazujući im zapravo širinu i neograničenost svoje prisutnosti i djelovanja. On je prisutan u Crkvi, na svetoj misi i molitvenoj zajednici, ali ne samo tu. Prisutan je na ulici, poslu, školi, obitelji, u drugoj osobi koja nam ide na živce i koju ne podnosimo. Ne stanuje samo na jednom ili dva mjesta u našim životima, nego ga možemo prepoznati u svakodnevnim životnim okolnostima, ritualima, razgovorima, odnosima… Ova dva učenika su to shvatila, bili su toliko oduševljeni te su cijeli dan proveli s njim. I samo tako ga i možemo prepoznavati u svakodnevnom životu, ako smo cijeli dan s njim i ako nam je pogled usmjeren prvenstveno na njega.
Molimo i mi Gospodina da nam on bude na prvom mjestu u životu, kako bismo ga mogli prepoznavati u bližnjemu, kao i u svim radostima i nedaćama života.
