Grijeh priječi čovjeku da se razvije u slobodnog i autentičnog (ne autarkičnog!) pojedinca. Kršćanstvo Isusa Krista gleda kao „čovjekovog osloboditelja od grijeha“ koji je primjer i put koji vodi k Ocu.
(Iv 8, 1-11)
Što dodati ili oduzeti? „Niti što dodajite, niti što oduzimljite.“ Što onda reći o već rečenom? Nema ništa specijalno u perikopi koju Crkva danas stavlja pred nas na petu korizmenu nedjelju, kao u nekim drugim dijelovima Evanđelja. Sve je rečeno, a ništa nije rečeno. Jedan autor zapisa: „Ja pišem, ti pišeš, on piše, mi pišemo, vi pišete, oni ne čitaju!“ (Z.S.), a u kontekstu ovoga evanđelja prigodno bi bilo reći „nitko ne sluša dok Ti govoriš“. Postoji jedna „stvar“ koja pripada svakome pojedincu, njegovo je „vlasništvo“ i upućuje ga na njega samoga, a opet ga ta „stvar“ drži u relaciji s drugim jer se i taj drugi nalazi u istoj situaciji. Isto, samo malo drugačije. Stvar je to koja kida čovjeka od njegove izvornosti i cijepa njegovu osobu - grijeh. „Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti; prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima; definiran je kao riječ, čin ili želja protiv vječnog Zakona“ (KKC 1849). Stari zavjet za grijeh koristi nekoliko izraza pobuna (hebr. peša‘), ’azab (napustiti, ostaviti), krivnja (‘avon), promašaj (ht‘). Posebno sam uočio potonji izraz za grijeh koji dolazi od glagola hata’ što znači promašiti cilj, izgubiti se, udaljiti se s pravoga puta. Osnovni je problem grijeha što čovjek bježi od svoga izvora koji je ujedno i uvir njegovog životnog djelovanja, odnosno samoga života. Grijeh kida čovjeka od njegove osnove dajući mu pogrešan kurs, grijeh je stranputica koja čovjeka postavlja u stanje unutar kojega on sam više ne vidi prvotnu putanju koja mu je namijenjena.
Što ima gore od promašena cilja? Nedavno je iz tiska izašla knjiga „Ima li života prije smrti“, a slušajući autora u jednoj emisiji zapaža se pitanje koje je crvena nit njegova djelovanja: „Može li se promašiti život?“. Sve ostale posljedice toga pitanja autor donosi u navedenom djelu. „Može li se promašiti život?“, koga više briga za ovo pitanje, no tko je kadar dati definiciju „ispravna života“, tko ima monopol nad smislom života? Možemo prihvatiti ovu tvrdnju „promašena života“, no tko će nam pokazati smisao života. Smisao života jest da bude življen od strane svakoga pojedinca, a zar je moguće dati definiciju koja će zadovoljiti potrebe svakoga pojedinca. Dakako da nije! Okreni se svom životu pa ćeš vidjeti „prostranstva“ koja čekaju da ih obradiš. Zbog toga grijeh predstavlja problem, grijeh nas uvodi u sfere koje su dijametralno oprečne našem biću, razdvaja nas od naših djela.
Grijeh priječi čovjeku da se razvije u slobodnog i autentičnog (ne autarkičnog!) pojedinca. Kršćanstvo Isusa Krista gleda kao „čovjekovog osloboditelja od grijeha“ koji je primjer i put koji vodi k Ocu. Isus Krist, njegova osoba je izvor autentičnosti i središte kršćanskog života, vraća čovjeka u autentičnu, originalnu, unikatnu poziciju gdje primat ima sloboda i pojedinac pred formalnim i čisto ljudskim stvarima. „O sretne li krivice koja je zavrijedila takvog Otkupitelja“. Zašto nitko nije bacio kamen? Zato što je stajao pred istinom gol, nemoćan da se suoči s imperativom koji ona donosi! I na kraju kada čovjek malo promisli, taj kamen „grijeha“ i nije toliko loš. Što imam drugo osim kamena? Što je loše onda? Loše je što mogu promašiti cilj. No, što ako bacim kamen iznad sebe? Jel' to promašen cilj?
