Bez zdrave konkurencije ne bi bilo nikakvog napretka i zato nema ništa loše u tome da hoću uvijek iznova biti bolji, kada shvatim da negdje zaostajem i želim to popraviti i poboljšati.
Danas, u svijetu kada želimo biti gospodari, kad želimo imati nešto čiji ćemo biti vlasnici, nešto čime možemo gospodariti Isus nas poziva na nešto potpuno suprotno; poziva nas na služenje. A tko to danas želi služiti? U svijetu u kojem živimo to je davno izišlo iz mode i nije nešto što je poželjno i na dobrom glasu. Kada slušamo o Majci Tereziji onda nam je to lijepo, dobro i čak to i podržavamo, ali kad bismo mi sami trebali služiti onda se već javlja problem. A kako bi izgledao ovaj svijet kada bi svi vladali, a ne bi bilo onih koji su spremni služiti? Svako služenje proizlazi iz ljubavi. Ako nije iz ljubavi onda se to može shvatiti kao da smo podložni drugima, da je to samo znak slabosti, da je to iz pokornosti. Ljubav uvijek oslobađa, ljubav nikada ne zarobljava. Samo ako ljubimo sposobni smo služiti; služiti iz ljubavi, a ne iz vlastitih ciljeva i dobitaka. Tek kad sam predan Gospodinu, slobodan od svijeta, znajući da me ništa od ovoga svijeta ne može kupiti ni zarobiti, jer sam slobodan u Gospodinu, onda mogu u potpunoj slobodi ljubavi služiti. Biti na usluzi na takav način da me to ne frustrira i ne stvara mi pritisak, nego me ispunja i čini sretnim. Gospa je primjer samozatajnog, poniznog služenja; gdje u prebiranju u svome srcu stojiš u potpunosti na usluzi, bez razvikivanja i davanja svima do znanja da to činiš. Suprotno od onog služenja koje svi vide, hvale i koje vrlo lako prelazi u samopromociju.
U prvom čitanju nailazimo na patnju. Uistinu se divim ljudima koji patnju gledaju kao blagoslov, divim se njihovoj vjeri. Nitko ne želi patiti, nitko ne želi da ga nešto boli i nitko ne uživa u tome. Jer patnja je besmislena, tek je uskrsnuće patnji dalo smisao. Tu nas naprijed vuče samo vjera u Uskrslog koji je moj supatnik i nikada nas ne ostavlja same u patnji. Vjera da Božja Providnost i zlo i patnju može ugraditi u neko dobro. Sveti Franjo je imao toliko bolesti na svome tijelu, ali je ipak neprestano zahvaljivao Gospodinu. Zato nam Isus daje utjehu. Postaje supatnik našim slabostima, jer je poput nas iskušavan, osim u grijehu. Daje nam snagu za patnju i nikada nas ne vodi kroz nešto što On sam nije već prošao. To mi je utjeha da nisam sam, da ovo nije uzalud i ako želim ići Njegovim putem da ne će biti lako, ali opet mogu biti siguran da na tome putu nikada ne ću biti ostavljen i zaboravljen.
I čitajući današnje evanđelje ne mogu nikako a da ne postavim pitanje je li grijeh biti prvi? Je li uistinu grijeh biti najbolji u nečemu i zašto nije dobro biti na vrhu? Bez zdrave konkurencije ne bi bilo nikakvog napretka i zato nema ništa loše u tome da hoću uvijek iznova biti bolji, kada shvatim da negdje zaostajem i želim to popraviti i poboljšati. Problem se javlja kada se počnemo uspoređivati s drugima i kada naš motiv više nije iskren, nego dođe oholost i nadutost u pitanje. Kada naš ego prevlada i gazi sve oko sebe dok ne dođe do svoga cilja. A pozvani smo pretjecati se u dobru, koliko god to danas ofucano i zaostalo zvučalo. I stvarno je lijepo vidjeti kad netko ima neki dar, i bez lažne skromnosit svjestan je tog svoga dara, u skromnosti da priznaje i zahvaljuje Gospodinu, jer zna da mu je to On podario. A još ljepše je kada mi znamo biti radosni zbog sreće drugih. To mi se čini zrelim i ispravnim.
Kao što nas Pavao poziva držimo se vjere! Jer bez vjere nismo autentični, postajemo glumci, roboti koji izgovaraju naučene stvari. Kada iza riječi ne stoji vjera, kada iza nje ne stoji život, ona ne odjekuje. Jer ne dotičemo mi druge, nego Duh po nama. Zato je bitno moje predanje. A znati prepoznati da Gospodin sve vodi i pronaći ga tamo gdje mu se najmanje nadamo i gdje ga najmanje očekujemo umijeće je duša koje su se potpuno predale Gospodinu; sklopljenih ruku i na koljenima; baš poput Marije.
Najljepši dar koji možemo nekome dati je darovati sebe. I ako smo Gospodinovi zašto onda popuštamo svijetu? Zašto slobodno ne svjedočimo? Čega se stidimo? Jer koliko se sjećam On se nas nije stidio…
