Čovjek je grješan, ali nije grijeh. Slika je i prilika Stvoritelja. Nekako nam to uvijek promakne. Treba upozoriti, i grijeh treba osuditi, ali u ljubavi, paziti da ranjenu granu sačuvamo i zaliječimo, a ne da ju slomimo.
Pitam se koliko zaista znamo o sebi. Koliko poznajemo sebe pa možemo tako dobro poznavati i svrstavati druge. Kojim pravom upiremo prstom? Od koga nam je ta vlast? Kojim pravom i čijim sudom sudimo? Možda nas stalno razmišljanje i komentiranje drugih odvuklo toliko od sebe da sami sebi stojimo kao nepoznanica. Na kraju, definira nas ono što smo rekli o drugima. Ono što zalijepim bližnjemu – to definira mene. Jer drugoga izvora o sebi nemam i ne poznajem; samo nakupine komentara i pričica o drugima, koje na kraju tvore pozitivan ili manje pozitivan mozaik o meni samome.
Bojim se uzeti drugoga kao predmet osude i komentara. Bojim se njegovog dostojanstva, bojim se onoga što je Gospodin upisao u njegovo srce. Bojim se Onoga koji ga je na svoju sliku stvorio. Bojim se jer poštujem. Naučio sam da većina onog nije onako kako izgleda. Naučio sam da se iza majčinog „Dobro sam.“ krije toliko umora i napora, naučio sam da se iza onog „Bit će to dobro.“ krije toliko suza, pouzdanja i sati provedenih na koljenima. Tako da ne znam i ne mogu znati što je u srcu čovjeka. Ne dam da me zavara ni lice razbojnika ni lice sveca, jer ne znam što je u njegovom srcu; ljubim ga zbog Onoga koji ga je stvorio, zbog Onoga po kojem smo braća.
Toliko puta s nečistom vodom nehotice prolijemo i bacimo i ono vrijedno. Nije lako samo osuditi grijeh, a ne cijeloga čovjeka. Čovjek je grješan, ali nije grijeh. Slika je i prilika Stvoritelja. Nekako nam to uvijek promakne. Treba upozoriti, i grijeh treba osuditi, ali u ljubavi, paziti da ranjenu granu sačuvamo i zaliječimo, a ne da ju slomimo. Neka tvoj brat osjeti da nije u pravu, ali ne da je automatski i prestao biti voljen. Brat te naljuti, s bratom se i potučaš, s bratom ponekad danima ne pričaš, ali brat je brat, i zna se; od brata se ne odustaje, i u nevolji se brata nikad ne ostavlja.
Odgovorni samo jedni za druge; drugi nije netko tko je slučajno tu, nego je taj drugi moj brat. I ja imam udjela u njegovu spasenju, kao i on u mome. Dobro znamo da smo sve spremni učiniti za one koji su nam dragi, a sada smo pozvani i izazvani gledati sve ljude kao braću kojima je potrebna naša ruka. Moj bližnji nije moja odskočna daska, nije onaj preko kojeg ću doći do nečeg; preko kojeg ću se okoristiti, moj bližnji nije nešto prolazno i manje vrijedno. Darovan mi je da s njime prođem kroz život i da ne bude moj teret nego moj brat. Da podijelimo radosti i tuge i da si olakšamo ove godine na zemlji. Svatko ima svoje muke i terete, i ako ne možemo pomoći, barem nemojmo još više lupati i tovariti po leđima drugome.
Škola života i škola evanđelja nikada ne završavaju. Čak ni onda kad nas više ne bude. I tada ostajemo dio nečijeg života, dio nečijeg sjećanja. Ostajemo živjeti u onima kojima za života nismo bili teret, nego smo im bili brat.
