Ako se ti, Gospodine, zbog nas daruješ u komadiću kruha da bi zauvijek ostao s nama i bio nam bliz, kako onda možemo tako često ne blagovati i skrivati se od tvog pogleda?
Osjećam, Isuse, kako se ne uklapaš u našu svakodnevicu. Osjećam da si totalno ispao iz naše kolotečine. Ti nam nudiš sve svoje vrijeme, a koliki teret postane uključiti te u svoju dnevni plan i program. Kao da ne znamo što bismo s tobom, jer ti se ne uklapaš u ovaj svijet, ti se ne uklapaš u ovo društvo i u ove zakone. Poput onog čovjeka koji nam ne laska, nego nam govori u lice. Da, tog čovjeka mi ne želimo ni imati blizu sebe, jer onda ne možemo raditi što nas volja. Svi koji nam laskaju vode nas u propast, a ti nudiš život. A život, Isuse, gubi vrijednost. Život danas nije zanimljiv. Od života možemo činiti što želimo, jer i to smo uzeli u svoje ruke. Čini se kao da je tvoje sve zastarjelo, da nema više smisla. Ti, Gospodine više nisi “in”, ne nudiš ništa moderno. Mislim da bi se, Isuse, trebao mijenjati, jer ne odgovaraš nam više. Zbog tebe nam progovara savjest, zbog tebe nismo slobodni, skučeni smo i ne osjećamo se ugodno. I oni ljudi koji te još uvijek slijede i kojima nešto značiš samo nas još više koče u napretku, unazađuju nas. I evo sada razmišljam što nam možeš novo ponuditi… Ništa - sve je već učinjeno, sve je već rečeno. Stvari koje ti nudiš – nisu nam zanimljive.
Nije nam zanimljiv vječni život, jer mi živimo užurbanim tempom i nemamo vremena misliti na vječnost. A ionako sami određujemo tko će se roditi, a tko umrijeti, tako da Ti tu baš i nisi potreban.
Svoje Tijelo koje nam daruješ ne dotiče nas, jer mi smo svoje tijelo već rasprodali i sveli smo ga na tako niske grane i niske cijene da to više i ne smatramo nečim vrijednim divljenja.
Ne treba nam ni spasenje, jer ionako ćemo zaraditi za svoj spas. A tko još ima mirnu savjest? Nemirna savjest daje nam kreativnost, tako da nam sada i nije u cilju da budemo nekreativni.
Gospodine, nije problem u Tebi, nego u nama!
Ako si se ti, Gospodine, udostojao približiti nama, zašto uporno bježimo od tebe?
Ako ti, Gospodine, želiš ući u naš život, zašto tako često vrata zatvaramo?
Tebi nije bilo ispod časti uzeti naše tijelo i biti jedan od nas, a ne shvaćamo koliki si nam dar u tome pružio.
Ako se ti, Gospodine, zbog nas daruješ u komadiću kruha da bi zauvijek ostao s nama i bio nam bliz, kako onda možemo tako često ne blagovati i skrivati se od tvog pogleda?
Probudi nas, Gospodine, jer uspavali smo se!
Preni nas, jer Tvoja je iskra još uvijek u nama i vapaj za Tobom toliko je velik da ga pokušavamo prekriti i nadopuniti čime god stignemo.
Mi čeznemo za Tobom, iako možda ne želimo priznati ili toga nismo još ni svjesni.
Svojom blizinom, Gospodine, dotakni nas i osvoji da shvatimo da si ti jedini spas. Da si ti jedini smisao i jedina i najveća snaga od koje i za koju trebamo živjeti!
