Isus i vjera strankinje

 

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.

 

Koliko smo puta molili – usrdno, ustrajno, svim srcem, puni žara – uvjereni da će nas Bog čuti i uslišiti, a on kao da šuti, kao da ne želi reagirati? Kao da se okrenuo od nas, kao od ove Kanaanke, i kao da nas ne želi nas čuti. Uvjeren sam da nam u tim trenucima baš nedostaje jedan bitni elemenat našega odnosa s Bogom – vjera. Upravo o tom govori današnje evanđelje. 

 

Moram priznati da je dugo vrijeme u evanđelju bilo najteže shvatiti ovaj odlomak. Koji je to sad Isus? Već petnaest poglavlja čitam kako je Isus dobar, kako svima pomaže, isliječio je stotine, još više poučio, zašto je ova žena drugačija? Zašto njoj ne želi pomoći? Nije valjda zato što je strankinja. Nije valjda da i Isus pravi razliku po onom vanjskom. Zar nije sam na drugom mjestu rekao „tko nije protiv nas za nas je“? Zar nije sve umorne pozvao k sebi? Mislim da je ovdje odnos Isusa i kanaanke odraz našega odnosa s Isusom. Čini mi se da joj Isus predbacuje da je strankinja isključivo iz jednoga razloga – da joj iskuša vjeru. 

 

Siguran sam da sami stalno mislimo da neka naša osobina, mana ili čak povijest na koju nemamo nikakvog utjecaja čini da se Isus ogluši na naše molbe. Još više sam uvjeren da se često naše usrdno ponovljene molitve svode na pogansko blebetanje gdje dok molimo u sebi razmišljamo da li je Isus zaista svemoguć i dok još molitvu nismo završili smo zaključili da je Isus lijepa priča za djecu, ali da sav uspjeh isključivo o nama ovisi. Možda ne mislimo tako svjesno ili tim riječima, ali kad bismo bili iskreni sa sobom mislim da bismo svi mogli priznati da često molimo s nekom rezervom. 

 

I upravo se o tome radi u današnjem evanđelju. Isus od nas traži vjeru. Ne samo vjeru da on postoji, nego da njemu vjerujemo, više nego roditeljima i najboljem prijatelju. Ne pita on tko je iz kanaana tko iz Izraela, tko je fratar, a tko laik. Ne traži od nas pusta hodočašća ili da Gospin kip obilazimo na koljenima. Od nas traži iskrenu vjeru i pravu ljubav, a naša hodočašća i molitve su onda samo produkt te ljubavi. On je dobri Otac i uvijek je spreman svoju djecu saslušat.