"Dvoje djece: sin i kćer" - uz osmijeh na licu pun sjete i boli nastavlja – "i muž je bio s njima kad su poginuli! Sve troje..."
I dok je mijesila kruh, zrno soli zamijenila je suzom koju je kradom pustila niz lice misleći da ju ne vidim. "Al' Božja je to volja. Da mi nije krunice, poludjela bih do sad." I dok izgovara riječi od kojih mi se noge već polako tresu, ostajem zapanjen i šutim.
____________ piše: fra Tomislav
Al' je u meni gorilo! U meni su se orile bujice bijesa dok sam u sebi prebirao njene riječi: Božja volja. Pitao sam se: ma gdje je tu Božja volja!? Koji je to Bog!? U tom trenutku sam osjetio toliki bijes na Njega. Ja, koji sam gunđao samo par minuta prije jer mi je želudac krulio, mislio sam da je Bog zločinac kad dopušta takve stvari. U tim trenutcima bio sam sve samo ne vjernik. "Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!" (Mk5,34) "Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko gorušičino zrno te reknete ovom brdu: 'Prijeđi odavde onamo' prijeći će i ništa vam neće biti nemoguće." (Mt 17, 20). Ma kao da je Isus meni ovo rekao. Meni nevjerniku. I to je ono gdje je ova žena postala heroj. To je ono gdje je ova žena pretočila te riječi u svoj život. I riječ je djelom postala. Pa zamislite kako je bilo u tim trenucima ostati normalan, a kudikamo ostati pravi vjernik. Jedan telefonski poziv koji sve mijenja. "Gospođo X, imamo za vas tužnu vijest. Vaš obitelj... došlo je do nesreće... oni su... oni nisu više... oni su poginuli..." Ma dajte mi recite, molim vas, kako ostati svoj kad sve izgubiš. Da nisam vidio nju, i da se nisam uvjerio kako netko može izrasti u ljubavi Božjoj, ne bih vjerovao da je to moguće. I sada promatram sebe i svoje "gubitke" i križeve kojih se stidim i spomenuti naspram ovoga. Kažu kod nas: da mi je netko pričao, ne bih vjerovao.
Mi često optužujemo Boga za sve. Pa zašto ja, zašto meni, zašto ovo, zašto ono... Ali to je zato što zaboravljamo da nas je Bog stvorio u slobodi. On koji je sam dobrota ne želi robove koje će kažnjavati kako Mu "šune", kako mi često mislimo. On nas želi slobodne i sve što nam daje je ljubav. To je ono gdje smo iz istog događaja žena, koju ću nazvati Hrabrost, i ja čitali različite poruke. Ja ljutnju i gnjev, ona Božju volju i utjehu u tuzi, jer zna da ih je Bog primio u svoj stan.
Živimo u svijetu koji nas želi uvjeriti da možemo bez Boga. I uvjeravaju nas da nam nije potreban i da možemo bez Njega. Ali nam ne govore da je to zabluda i nikada neće priznati da taj svijet nema smisla. Prazninu koju osjeti čovjek koji pokušava živjeti bez Boga, ne može nadopuniti nikakav tjelesni užitak, nikakvo auto ili kuća. Nema smisla trpati u vreću bez dna isto kao što nema smisla živjeti bez Boga. Ne piše ove retke svetac, već čovjek koji je mislio da može bez Boga, ali je na vrijeme shvatio da je život bez Njega, život bačen u vjetar.
____________ piše: fra Tomislav
Al' je u meni gorilo! U meni su se orile bujice bijesa dok sam u sebi prebirao njene riječi: Božja volja. Pitao sam se: ma gdje je tu Božja volja!? Koji je to Bog!? U tom trenutku sam osjetio toliki bijes na Njega. Ja, koji sam gunđao samo par minuta prije jer mi je želudac krulio, mislio sam da je Bog zločinac kad dopušta takve stvari. U tim trenutcima bio sam sve samo ne vjernik. "Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!" (Mk5,34) "Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko gorušičino zrno te reknete ovom brdu: 'Prijeđi odavde onamo' prijeći će i ništa vam neće biti nemoguće." (Mt 17, 20). Ma kao da je Isus meni ovo rekao. Meni nevjerniku. I to je ono gdje je ova žena postala heroj. To je ono gdje je ova žena pretočila te riječi u svoj život. I riječ je djelom postala. Pa zamislite kako je bilo u tim trenucima ostati normalan, a kudikamo ostati pravi vjernik. Jedan telefonski poziv koji sve mijenja. "Gospođo X, imamo za vas tužnu vijest. Vaš obitelj... došlo je do nesreće... oni su... oni nisu više... oni su poginuli..." Ma dajte mi recite, molim vas, kako ostati svoj kad sve izgubiš. Da nisam vidio nju, i da se nisam uvjerio kako netko može izrasti u ljubavi Božjoj, ne bih vjerovao da je to moguće. I sada promatram sebe i svoje "gubitke" i križeve kojih se stidim i spomenuti naspram ovoga. Kažu kod nas: da mi je netko pričao, ne bih vjerovao.
Mi često optužujemo Boga za sve. Pa zašto ja, zašto meni, zašto ovo, zašto ono... Ali to je zato što zaboravljamo da nas je Bog stvorio u slobodi. On koji je sam dobrota ne želi robove koje će kažnjavati kako Mu "šune", kako mi često mislimo. On nas želi slobodne i sve što nam daje je ljubav. To je ono gdje smo iz istog događaja žena, koju ću nazvati Hrabrost, i ja čitali različite poruke. Ja ljutnju i gnjev, ona Božju volju i utjehu u tuzi, jer zna da ih je Bog primio u svoj stan.Živimo u svijetu koji nas želi uvjeriti da možemo bez Boga. I uvjeravaju nas da nam nije potreban i da možemo bez Njega. Ali nam ne govore da je to zabluda i nikada neće priznati da taj svijet nema smisla. Prazninu koju osjeti čovjek koji pokušava živjeti bez Boga, ne može nadopuniti nikakav tjelesni užitak, nikakvo auto ili kuća. Nema smisla trpati u vreću bez dna isto kao što nema smisla živjeti bez Boga. Ne piše ove retke svetac, već čovjek koji je mislio da može bez Boga, ali je na vrijeme shvatio da je život bez Njega, život bačen u vjetar.
