Ove nedjelje u Lukinom evanđelju čitamo kako je Isus iznosio svojim učenicima prisbodobu o nepravednom sucu koji je sirotoj udovici isprva odbijao pomoći, no na kraju je ipak to uradio. Ali ono što je važno su razlozi radi kojih je pomogao toj ženi.
Svijet Krista poznaje već više od 2000 godina. I samo On zna koliko će ga još poznavati! I možda zvuči glupo ili pomalo smiješno, ali pokušavam si posvijestiti sliku Isusa koji je fizički bio prisutan među učenicima i narodom kojem je besjedio. Kažu stručnjaci da geste govore više od 80% konverzacije, tj. govora.
Ove nedjelje u Lukinom evanđelju čitamo kako je Isus iznosio svojim učenicima prisbodobu o nepravednom sucu koji je sirotoj udovici isprva odbijao pomoći, no na kraju je ipak to uradio. Ali ono što je važno su razlozi radi kojih je pomogao toj ženi. Nije to bila ni sučeva uslužnost, niti ljubav. Bio je to isključivo interes. U ovom slučaju da mu se skine s vrata. Isus to strogo osuđuje i priziva tadanjim učenicima i nama danas u pamet, kako će nam Bog uvijek pomoći kad ga zazovemo i molimo.
No, godina je 2010. Možemo govoriti kako su vremena bila bolja ili kako će biti bolje ili gore... no ovo je jedino vrijeme čiji smo vlasnici i jedino vrijeme kojim možemo upravljati. I svi smo svjedoci brutalne stvarnosti o poremećenim međuljudskim odnosima, o žalosnoj realnosti koja leži u poslovici: „Novac buši gdje burgija neće“, o kroničnom nedostatku ljubavi i besplatne žrtve za druge gdje ne tražimo interes kao maločas spomenuti sudac. I svima je više na uši izišlo slušati o svijetu koji propada, dok mediji pune naslovnice vijestima o ubojstvima i kojekakvim potkradanjima i slično. Prije svega, pitam se poznaje li svijet Boga uistinu 2000 god.? Ili smo samo vlasnici jeftinih podataka? Poznajemo li Isusa koji je toliko govorio i dijelima i riječima i koji je sve svoje dijelovanje sveo na: LJUBI!?
Ako jesmo, onda bi ljudi s kojima radimo, živimo, surađujemo trebali na našem ponašanju vidjeti da mi uistinu jesmo Isusovi sljedbenici. Da jesmo pravedni suci i u velikim i u malenim stvarima. Moram priznati da i meni često zna biti teško provesti u djela riječi koje i sam drugima upućujem, i ono što Bog od mene traži. I vraćam se na sami početak ovog teksta... Kakva bi reakcija bila mog Isusa da sada dođe i da vidi što ja radim i svi oko mene, kakav bi mu bio izraz lica!? Što bi govorile Njegove geste i izraz lica bez da ijednu riječ izgovori?!
Kažu da su sve velike stvari sačinjene od mnoštva malih. Trudimo se stoga graditi svoje svjetove počevši od malenih stvari. Ja ostavljam ovaj tekst i uzimam krunicu... To će bit moja mala stvar za početak... A tvoja?!
Ove nedjelje u Lukinom evanđelju čitamo kako je Isus iznosio svojim učenicima prisbodobu o nepravednom sucu koji je sirotoj udovici isprva odbijao pomoći, no na kraju je ipak to uradio. Ali ono što je važno su razlozi radi kojih je pomogao toj ženi. Nije to bila ni sučeva uslužnost, niti ljubav. Bio je to isključivo interes. U ovom slučaju da mu se skine s vrata. Isus to strogo osuđuje i priziva tadanjim učenicima i nama danas u pamet, kako će nam Bog uvijek pomoći kad ga zazovemo i molimo.
No, godina je 2010. Možemo govoriti kako su vremena bila bolja ili kako će biti bolje ili gore... no ovo je jedino vrijeme čiji smo vlasnici i jedino vrijeme kojim možemo upravljati. I svi smo svjedoci brutalne stvarnosti o poremećenim međuljudskim odnosima, o žalosnoj realnosti koja leži u poslovici: „Novac buši gdje burgija neće“, o kroničnom nedostatku ljubavi i besplatne žrtve za druge gdje ne tražimo interes kao maločas spomenuti sudac. I svima je više na uši izišlo slušati o svijetu koji propada, dok mediji pune naslovnice vijestima o ubojstvima i kojekakvim potkradanjima i slično. Prije svega, pitam se poznaje li svijet Boga uistinu 2000 god.? Ili smo samo vlasnici jeftinih podataka? Poznajemo li Isusa koji je toliko govorio i dijelima i riječima i koji je sve svoje dijelovanje sveo na: LJUBI!?
Ako jesmo, onda bi ljudi s kojima radimo, živimo, surađujemo trebali na našem ponašanju vidjeti da mi uistinu jesmo Isusovi sljedbenici. Da jesmo pravedni suci i u velikim i u malenim stvarima. Moram priznati da i meni često zna biti teško provesti u djela riječi koje i sam drugima upućujem, i ono što Bog od mene traži. I vraćam se na sami početak ovog teksta... Kakva bi reakcija bila mog Isusa da sada dođe i da vidi što ja radim i svi oko mene, kakav bi mu bio izraz lica!? Što bi govorile Njegove geste i izraz lica bez da ijednu riječ izgovori?!
Kažu da su sve velike stvari sačinjene od mnoštva malih. Trudimo se stoga graditi svoje svjetove počevši od malenih stvari. Ja ostavljam ovaj tekst i uzimam krunicu... To će bit moja mala stvar za početak... A tvoja?!
