Svatko od nas na svojim leđima nosi teret grijeha. Grijeh, ne kao neki apstraktni teološki pojam koji današnjem čovjeku ništa više ni ne znači, nego kao svjesno i slobodno protivljenje Bogu...
U ono
vrijeme:
Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako
hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću,
budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i
odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se
svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za
svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati
događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani
na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud. (Mk 1, 40-45)
Većina nas nikada nije srelo gubavca, ali ipak znamo o
čemu se radi. Riječ je o bolesti koja izobličuje ljudsko tijelo, a rane koje se
stvaraju na koži uzrokuju nesnošljiv miris. Susret s takvim čovjekom postaje
borba protiv svih naših osjetila. Teško nam je vidjeti čovjeka skrivena iza
takve bolesti, čije srce ne tuče nimalo drugačije od našega. Pred nama stoji samo iskrivljena i nepotpuna slika čovjeka, čovjeka sa vlastitim čežnjama
koje se zrcale u svakom ljudskom srcu – ljubiti i biti ljubljen, prihvaćati i biti
prihvaćen. Osjećamo nemoć, ali još češće nespremnost pomoći, a on odbačenost i
očaj.
S takvim se čovjekom danas susreće Isus, koji ne gleda
našim očima. Njegove oči prodiru u dubinu. On vidi čovjeka i onda kada ga nitko
drugi ne vidi, onda kada ga nitko ne prepoznaje. U svom očaju, gubavac hrli Isusu i vjerom sve
nade polaže u njega. »Ako hoćeš, možeš«. Svjestan je da bi mu ovaj susret mogao bit kao svi do sada – još jedna
podloga za daljnja razočaranja. Ipak, u susretu s Isusom osjeti nešto drugačije,
nešto posebno. A Isus, ganut, učini ono što se nitko ne bi usudio – pruža ruku.
Dotiče gubavca, a potom ga i ozdravi.
Ova priča nije samo još
jedno od Isusovih čudesa. Ovaj gubavac je slika svakoga od nas. Možda nemamo
tu tjelesnu bolest, ali svatko od nas na svojim leđima nosi teret grijeha.
Grijeh, ne kao neki apstraktni teološki pojam koji današnjem čovjeku ništa više
ni ne znači, nego kao svjesno i slobodno protivljenje Bogu. Znamo što bismo
trebali činiti, ali tako često nam se ne da. Tako grijeh zahvaća čovjekovu dušu
i oskvrnjuje čovjeka kao sliku Božju. Osjećamo se zarobljeno i
bespomoćno. Kao da nas
nešto što ne možemo zbaciti sa sebe pritišće i postaje sve teže i teže.
Osjećamo se goli, kao da ne posjedujemo više ništa što bi vrijedilo. Mislimo da
ljudi oko nas vide sve naše slabosti –
da su nas odbacili. Kako izaći iz tog začaranog kruga? Trebamo pružiti ruku,
ali ne samo ruku, nego i ruku i srce i cijeloga sebe Isusu. Poput gubavca
staviti svoje povjerenje u Njega i reći »ako hoćeš možeš«. A On, koji nikad ne gleda ljudskim očima, nama uvijek spremno odgovara: Hoću!
