Riječ ulazi u naše poteškoće. Podiže palô, bûdi usnulo. Tek kada Riječ svojom moći uđe u naše prostore, događa se promjena...
U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im. Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali. Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio. Mk 1, 29-39
Ponekad je dovoljan površan pogled na stvarnost odnosâ kako bismo utvrdili potrebu za ozdravljujućim riječima. Potreba za riječima koje će čovjeka ozdraviti, probuditi i podići javlja se iz iskustva ranjenosti. Mnogi su ranjeni riječima. Mnogi nose modrice i ožiljke od riječi koje su im upućene. Mnogima su tuđe riječi oduzele snagu življenja. Iz takvoga iskustva se javlja potreba za ozdravljujućim riječima, za riječima koje će drugome vratiti snagu življenja; koje će drugoga probuditi iz očaja; koje će drugoga podići iz bolesti. Riječ koja ozdravlja potrebna je kako bi čovjeku vratila vjeru i nadu u život te ga osposobila za ljubav. U konačnici jedino Gospodin Isus - živa Riječ - svojom riječju dodiruje ono što je riječju ranjeno.
»On pristupi, prihvati je za ruku i podiže.
I pusti je ognjica. I posluživaše im.« (Mk 1, 31). Glagol »egéiro« na grčkome znači i podizati i buditi. Opažamo
kako Riječ ulazi u naše poteškoće. Podiže palô, bûdi usnulo. Tek kada Riječ
svojom moći uđe u naše prostore, događa se promjena. Riječ nas hvata za zapešća
vraćajući nam snagu života. Čovjek se podiže, ustaje iz vlastite umrtvljenosti.
I ta snažna dodirnutost Riječju biva vidljivom. Čovjek počinje djelovati.
Služiti. Stoga evanđelistu nije nevažno zapisati kako dodirnutost Riječju
potiče na služenje. Služenje se javlja kao odgovor na Božji zahvat.
Vlastite riječi uvijek
treba donositi pod svjetlo Riječi. Riječ mora biti očišćena u bistrom izvoru
Riječi. U molitvi. U samoći i šutnji (usp. Mk 1, 35). Riječ se mora skriti od
buke i galame kako sama ne bi postala njihova jeka. Mora se oblikovati po mjeri
Riječi. Primati od nje boju i ton. Ritam i intezitet. Zato je potrebno vlastito
vrijeme darovati molitvi. Ona je okvir u kojem će ozdravljati naše misli i riječi.
Samo ona riječ koja dorasta iz blizine Riječi će biti ozdravljujuća. Povijat će
lomljivo i doticati ranjeno. Unosit će živost u životne prostore. Davati snagu
za služenje. Takvih smo riječi nasušno potrebni.
