Siromaštvo ne znači ubojstvo vlastitih sposobnosti, kako fizičkih tako i intelektualnih, već oslanjanje na Boga koji je jedini izvor života.
Iz svetog Evanđelja po Luki:
U ono vrijeme:
Isus siđe s dvanaestoricom i zaustavi se na ravnu. Podigne oči prema učenicima i govoraše:
»Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!
Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi!
Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!
Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega!
Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu.
Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!«
»Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!
Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete!
Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati!
Jao vama kad vas svi budu hvalili!
Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.«
Misao današnjeg evanđelja: „Blago vama, siromasi! Jao vama, bogataši!“ nuka nas da u prvom redu ispitamo svoje životne stavove, svoju vjeru i svoje ideale, a ne vlastitu ekonomsku moć. No ipak se danas u duhu moderne kapitalističke ekonomije ove riječi tumače kao upozorenje pojedincima koji vlastite interese stavljaju ispred prava radnika i mnogima otimaju njihov zarađeni kruh. U kontekstu današnje poruke evanđelja temeljni izazov za čovjeka nije bogatstvo ili siromaštvo kako se čini na prvu već do izražaja dolazi njegova vjera koja ne ovisi o siromaštvu kao ni o bogatstvu, već o čovjekovom opredjeljenju za Boga.
Vjera izbavlja čovjeka iz ralja beznađa dajući mu nadu i mogućnost da se ostvari kao potpun čovjek. Vjera predstavlja čin cjelovitog čovjeka pa prema tome istinita vjera nije utočište, skrovište od stvarnosti. Vjera je očitovanje čovjekovog opredjeljenja u svijetu, na svjetlu pred drugim ljudima i kao takva nije uvjetovana u kontekstu onoga što zovemo dvoličnost. Sakralni prostori nisu prebivalište vjere niti se vremenom provedenim u njima mjeri naša vjera. Ona je jedino mjerljiva u nasljedovanju Isusa Krista. Kriterij vjere u duhu današnje poruke jest siromaštvo, ne u socijalnom smislu! Siromaštvo koje zna i vidi da je Bog jedini izvor i uvir njegova života. Siromašan čovjek je onaj koji vjerom pristaje uz Isusa Krista nadajući se zajedništvu s Bogom.
To je onaj čovjek kojemu je moto: „sve što imam je da nemam“. Za razliku od bogataša, a to je čovjek koji svoja nadanja polaže u sebe sama i u svoje bogatstvo koje nagriza moljac vremena (dakako da se treba uzdati u sebe, sebi se vraćati, o sebi misliti i sebe izgrađivati, ali ovdje ipak govorimo o egzistencijalnom činu), kršćanin je pozvan da zgrće blago nepropadljivo, da se koristi svim mogućnostima koje su mu darovane od Boga kao ljudskoj osobi. Siromaštvo ne znači ubojstvo vlastitih sposobnosti, kako fizičkih tako i intelektualnih, već oslanjanje na Boga koji je jedini izvor života. I na kraju, nadam se da se kršćanstvu neće prigovarati da je „monotonoteizam“, nego religija
koja će znati prepoznati izvorne potrebe čovjeka te staviti Boga ispred sebe same, da će moći učiniti ono što sama vjera također treba činiti u čovjeku, a to je proces nadilaženja sama sebe.
