Budi mučenik, umri sebi kako bi u čovjeku do sebe prepoznao Boga. Budi mučenik, umri sebi kako bi živio Bogu. Budi mučenik iz ljubavi i za Ljubav.
Zora se bliži, ali i dalje mrak prekriva rietsku dolinu. Još je jedna u nizu hladnih i vedrih zimskih noći. Svi spavaju skriveni u svojim toplim domovima. Čak su i manja braća s zadovoljstvom i velikom radošću otišla na počinak. Umorni od pripreme jaslica i kasne polnoćke, čvrsto su zaspali, a da nisu ni primijetili da on nije među njima. On ne miruje, kao da mu nije bilo dovoljno što je advent proveo u strogoj samoći, postu i molitvi. Čak ga je i produžio, od Svih svetih do Božića. Zaljubljenom čovjeku nikad ne dosadi društvo s ljubljenom osobom. U toj uronjenosti u Krista sjeti se nečeg naročitog. Htio bi Nevidljivo opipati, vidjeti, čuti, božićnu tajnu scenski prikazati, u slobodnoj prirodi i povezanu s Euharistijom. Zamoli dopuštenje u Pape da poveže već postojeće igre jaslica sa Sakramentom. I kad je sve gotovo, sakupi se veliko mnoštvo ljudi. „Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem.“ (1Čel 85) Svećenik slavi Euharistiju, Franjo pjeva Evanđelje i propovijeda na temu Bog je uvijek manji: u bespomoći još uvijek moćan, u smrti još uvijek živ, u malome velik, u Djetetu neshvatljivi Bog. Opet, i ovu Božićnu noć provodi u razmatranju. Ne skida pogled s malog Djeteta. Promatra njegovu malenost i jednostavnost. Uživa u njegovoj prisutnosti.
Iako zima »pokazuje svoje zube«, njemu nije hladno. Ljubav isijava iz njegova srca. Ono gori… Polako sviće, a on se u mislima sjeti prvomučenika Stjepana, čiji spomen Crkva slavi dan nakon Božića. Divi se njegovoj hrabrosti i odvažnosti te se u njemu ponovno budi želja za mučeničkom smrću. Čak neki smatraju da ga je ta želja potakla na put u arapske zemlje na Istok. No, čovjek snuje, a Bog određuje.
Iako i danas čujemo o mučeništvu tolikih kršćana na Istoku, kao da zaboravimo veličinu i snagu mučeničke smrti. Zaboravljamo da je za prve kršćane mučeništvo bilo najstariji kriterij kršćanske savršenosti i ideal svetosti. Ne želeći umanjiti vrijednost tjelesnog mučeništva (tzv. crvenog mučeništva), želim se kratko osvrnuti na nekrvno mučeništvo, mučeništvo željom ili bijelo mučeništvo. O tome sveti Atanazije piše: „Budi mučenik u svijesti, umri grijehu, usmrćuj udove zemaljske i biti ćeš mučenik u nakani.” Jednostavno i bez puno filozofije. To je ideal za kojim treba težiti svaki kršćanin te kao i za prvu zajednicu trebao bi i danas postati ideal svetosti. Idealan primjer za ovo nam je sv. Franjo koji je svakodnevno umirao sebi kako bi se Bog proslavio u njemu. To je cilj mučeništva – proslava savršenog Boga u nesavršenom grješniku.
Budi mučenik, umri svakom licemjerstvu i živi u istini.
Budi mučenik, umri svakoj požudi i živi u čistoći.
Budi mučenik i zauzmi se za život nerođenih.
Budi mučenik, umri oholosti i živi u poniznosti.
Budi mučenik, umri svakom osuđivanju i ogovaranju da posve živiš za druge.
Budi mučenik, umri sebi kako bi u čovjeku do sebe prepoznao Boga.
Budi mučenik, umri sebi kako bi živio Bogu.
Budi mučenik iz ljubavi i za Ljubav.
