Da bismo dobili odgovor zašto biti časni brat, najprije trebamo odgovoriti na pitanje tko su časna braća. Kada nekome objašnjavate što znači biti časni brat, često dođe do čuđenja: „Nosite habit, a ne slavite svetu misu?!“
Razumljivo je da ljudi nisu upoznati s tim, posebno oni koji nisu bili blizu samostana. Djelovanje časne braće većinom je vezano za život u samostanu, gdje svojim radom pomažu u funkcioniranju zajednice.
Koji je smisao takvog poziva? Ako čovjek u nečemu ne pronalazi smisao, onda je to kratkog vijeka. Brzo odustane. Ako i ne odustane, postoji mogućnost da cijeli život bude nesretan i ogorčen. Može li časni brat pronaći smisao u svom pozivu unatoč tome što ne slavi misu i ne dijeli sakramente?
Nije isključeno ni da braća mogu studirati i završiti teološki studij. Na pamet mi dolazi rečenica iz Juditinog hvalospjeva: „Glasu tvome nitko ne odolje Gospodine!“, kao i ona iz knjige proroka Jeremije: „Ti me zavede Gospodine i dadoh se zavesti…“ Ove dvije rečenice često znaju doći u sukob. Kad Bog zove čovjeka, tome se teško oduprijeti. Čovjek u sebi osjeća svu njegovu milinu, a u srcu se onda odvija borba s Božjim pozivom, sve dok ne dođe do odluke da ga prihvatimo.
Kada se čovjek odazove, često dođe do onog Jeremijnog vapaja da ga je Gospodin zaveo i da je svima na porugu. Zar je Gospodin takav da ti nešto dadne pa uskrati? Bog je sama istina i on želi da mi živimo u istini. On, koji je milosrdni Otac, želi nas osloboditi od svega što nam smeta na putu da ga ljubimo. Ne zaboravimo da, iako pozvani, i dalje ostajemo grešni i slabi. Naš Otac nam želi dati najveću milost, a to je da prebivamo u njegovoj ljubavi i da tu ljubav darujemo drugima.
U životu redovnika vrlo je važno uvijek biti u Božjoj prisutnosti. Samo se u Bogu ostvarujemo. Nažalost, nekada su redovnici bili časna braća zbog toga što nisu mogli završiti teologiju, a biti brat ne znači da netko ne može završiti teologiju. To je poseban poziv. Dokument koji govori o identitetu i poslanju brata redovnika u Crkvi govori kako su časna braća (koristi se još naziv braća laici) predstavnici Božjeg naroda u samostanu među svećenstvom.
Papa Franjo je nedavno donio odluku da redovnici koji nisu svećenici mogu biti viši poglavari u svojim redovničkim zajednicama. Papa želi naglasiti da u redovničkim zajednicama srž života čini redovništvo, a ne svećeništvo. Time se želi pokazati ljepota Božjih darova u Crkvi. Treba biti oprezan i ne otići u krajnost, odnosno da se ne uđe u natjecanje sa svećenicima. Svećenike treba poštivati zbog dara što im ga je udijelio Gospodin, jer iz njihovih ruku svi mi primamo Kristovo Tijelo. Uspoređivanjem se gubi ljubav.
Život časnog brata treba biti prožet radom. Sam naš Gospodin Isus Krist je radio i učio je raditi od svetog Josipa. Neograničeni su načini na koje brat može djelovati: mnoga su braća bili krojači, kuhari, sakristani koji su pazili na čistoću crkava, glazbenici, slikari ili oni koji vrše različite poslove bez kojih jedan samostan ne bi mogao funkcionirati.
Na početku sam napisao da je važno živjeti u stvarnosti, a to znači da će nam doći poteškoće. Možda će nam nekada biti teško obavljati neke poslove, čak i one koji nam idu od ruke. Važno je prihvatiti i taj dio, jer u svijetu ima mnogo ljudi kojima je teško i koje ćemo tako lakše razumjeti. Isus nam nije obećao život bez poteškoća, ali obećao nam je svoju pomoć i jakost.
Kamen spoticanja u ovom pozivu mogu biti aktivizam i nezadovoljstvo. Važno je biti svjestan toga tko si i što si, i napraviti ravnotežu između Marte i Marije, odnosno znati i sjediti do Isusovih nogu, ali i posluživati.
U ovome se pozivu također može otkriti ljepota naše muškosti. Da smo u srednjem vijeku i da čitamo viteške romane, čitali bismo o vitezovima koji ubijaju zmajeve. Muškarci žele činiti izvanredne stvari. I mi se možemo odvažiti na izvanredne stvari tako da prihvatimo svakodnevicu i vodimo bitke.
Braća koja ne studiraju ipak ne bi trebala odbaciti ni svoj intelekt. Trebamo biti svjesni činjenice da smo kršćani i trebamo se zanimati za svoju vjeru čitajući i razmatrajući. Upoznavajući časnu braću, uistinu sam se divio njihovu načinu rada i zanimljivom smislu za humor. To je isto lijep znak Božje ljubavi. Približiti se Bogu ne znači da će on od nas nešto uzeti, nego naprotiv, on će svojom milošću to dodatno preobraziti.
Ako netko osjeća poziv za časnog brata, potičem ga da se odvaži. Taj nam poziv ne bi trebao služiti kao bijeg od dužnosti, misleći da ćemo tako biti manje opterećeni, već bismo se trebali suočiti s dramom toga poziva - prihvatiti njegovu ljepotu i težinu. Odabirom takvog poziva prihvaćam biti Zaručnikov prijatelj. Prijatelji su oni koji pomažu i koji izgrađuju. Braća mogu doprinijeti ljepoti Kristove zaručnice Crkve svojim nesebičnim davanjem i uvijek bi u srcu trebali gajiti pobožnost prema našoj nebeskoj Majci Mariji. Ona je prihvatila Božju volju i rodila Sina Božjega nama ljudima na spasenje. Neka ona svim kršćanima izmoli da nosimo Isusa gdje god budemo.
