Kad bismo pitali ljude da nacrtaju redovnika, bi li ga nacrtali s habitom ili bez habita? Pitanje je, naravno, retoričko, a o tome kako realnost zna odstupati od ideje čitajte u sljedećem tekstu.
- Onaj mlađi, visoki i crni fratar…je li napustio redovništvo? Vidjela sam ga neki dan u „civilu“ u gradu.
- Koliko ja znam nije, samo vjerojatno nije nosio habit.
- Pa čekaj, zar možete vi to tako!?
ili
- (oduševljeno) Lijepo te je vidjeti u habitu!
- Ajde, ajde, kao da sam Yeti…Nije valjda da je takva egzotika?
- A nažalost je. Ne vidi se to baš često po gradu.
Ova dva kratka isječka iz razgovorā istiniti su susreti s meni neznanom volonterkom u pučkoj kuhinji i još neznanijom prodavačicom na kiosku. Zašto je u današnje vrijeme teško ili gotovo nemoguće vidjeti redovnika u habitu na cesti, meni je doista žalosna enigma. Dok redovnice redovno možemo vidjeti i van samostana i crkava u svojim redovničkim odijelima (bilo u svakodnevnim poslovima, bilo u slobodnim vremenima), vidjeti redovnika u istom tom redovničkom odijelu teža je misija. Nažalost, redovnik u habitu van samostana, a u novija vremena čak i unutar samostana, danas je doista više iznimka nego pravilo. Skoro kao Yeti - mnogi pričaju o njemu, ali ga nitko nije vidio.
Moj dojam je da smo, što se nošenja habita tiče, u jednoj fazi poravnatosti s time – ne nosimo ga van samostana, nećemo ga ni nositi i nemamo nikakvih problema s tim… “mi smo to poravnali“… Ovaj tekst napisan je i potaknut upravo tom „poravnatošću“ i u njemu ću se konkretno osvrnuti na mnogobrojna opravdanja nenošenja habita koja sam dosad čuo u svom nedugom redovničkom životu, dati moguće protuargumente nenošenju, kao i argumente za nošenje habita. Također bi vrijedilo vidjeti postoji li možda i „propuštena dobit“ nenošenja?
No kako sam franjevac, krenimo najprije s jednim mladićem iz Umbrije, s početka 13. stoljeća.
Franjin habit
Prije nego li je odbacio ono svjetovno i radikalno pošao za Kristom, Franjo Asiški je bio sin bogatog trgovca platnom. Dakle, pripadnik zlatne mladeži onog vremena i netko tko se itekako razumije u tkanine i skupu odjeću po posljednjoj modi. Ili kako bi rekao njegov životopisac Toma Čelanski: Odijevao se raskošno i mekušno i bio je veoma bogat. (1Čel 2)
Budući da se Franjo odrekao svega toga započinjući novi život, mirne duše bi se moglo reći kako je čovjek jako dobro znao što znači skinuti sa sebe finu, markiranu odjeću i zamijeniti je pustinjačkim, odnosno pokorničkim odijelom.
Kad je jednog dana gol stao pred vlastitog oca i razvlastio se od svega očevog, Franji to nije bio samo simbolični čin, već mnogo više od simbolike – ozbiljni iskorak u radikalni i autentični život nasljedovanja Krista. Obukao je onda pokorničko odijelo, no kako su u tom srednjovjekovnom vremenu nabujale pobožnosti pokornici uživali solidan društveni status, Franjo je, potaknut Sv. pismom i bježeći od svih počasti ili privilegija, odbacio i to odijelo te uzeo neuglednu tuniku od grubog sukna i opasao se običnim konopcem umjesto kožnog pojasa. Ta je tunika bila veoma gruba, siromašna i priprosta, takva da je nitko ne bi poželio (1Čel 21-22). I ovaj čin je jedna od bitnih manifestacija Franjinog duha koji je uvijek tražio zadnje i najneuglednije mjesto, kako bi bio siromašan sa siromašnima i jadan s jadnima. Sveti Franjo je Red osnovao kao red siromašnih pokornika, habit je bio od grubog sukna, a braća su ga nosila stalno. Danas ga, nažalost, gotovo i ne nose, iako je od biranog platna.
Kad mu se pridružio prvi brat Bernard, plemić koji je oduševljen Franjinim primjerom nasljedovanja Krista razdijelio sve svoje siromasima, Toma Čelanski govori kako se on pridružio svetom Franji i životom i odjećom (1Čel 24).
Očito ima nešto bitno u tom habitu i očito taj habit mora nešto značiti. On je Franji bio mnogo više od same forme, amblema ili znaka raspoznavanja. U knjizi „Početak i svrha franjevačkog reda“ fra Kajetan Esser, ponajveći poznavatelj povijesti Reda i Franjinog duha, piše kako je Franjo i odjećom želio izraziti svoj posebni poziv koji mu je sam svevišnji objavio te zaključuje kako, uz odricanje, siromaštvo i jednostavno odijelo postaju obilježje poniznog manjeg brata, što pokazuje da on ne pripada ovom svijetu. Život manjeg brata i tada je počinjao oblačenjem habita, kao što to počinje i danas. Također se iz jedne papine dispenze jasno vidi da su braća uvijek i svugdje morala nositi habit (oni koji su misionarili među Saracenima mogli su, isključivo radi spasa njihovih duša, nositi drugu odjeću ili nositi bradu ili kosu).
Toma Eklestonski, kroničar najranijeg razdoblja Reda, kada piše o primanju nove braće u Red, habitu pridaje odlučujuće značenje, i to ne samo u asketskom smislu: Ako budeš varao djelima, što odijelom prihvaćaš, sve rušiš. Po zajedničkom, dakle, odijelu prva braća prepoznaju sami sebe i ljudi ih prepoznaju kao članove novog Reda. Kao što primanje odijela označuje ulazak u bratstvo, tako isto i oduzimanje odijela znači isključenje iz zajednice.
Originalni habit sv. Franje; nenov, nošen (1226.)
I Pravilo i Konstitucije i svi statuti, od generalnih do partikularnih, kratko i jednostavno govore kako je habit redovito odijelo manjeg brata, koje u iznimnim situacijama može zamijeniti skromno i jednostavno civilno odijelo. Vjerojatno to stoji zbog mjestimičnih specifičnih zahtjeva društva, na primjer, ako u nekim državama postoje zabrane nošenja ili možda postoji ozbiljna sigurnosna ugroza, ili, pak, da se ne bi redovniku previše udaralo na savjest, kao nekad kad je morao ispovijedati ako habit ne bi nosio duže od sat vremena u danu. Sport, planina i plaža se valjda podrazumijevaju u posebne prilike, dok bi sve ostalo trebalo biti redovito.
No mi smo to danas nekako potpuno izokrenuli pa ispada da je naše redovito odijelo ono civilno (katkad ne tako ni jednostavno ni skromno), a tek u posebnim (izvanrednim) prilikama habit. Vrlo se često znamo pravdati društvenim kontekstom, običajima i načinom života vlastite zajednice ili provincije, vadimo se na starije i pozvanije koji, eto, ne nose uvijek habit pa valjda onda ne moramo ni mi… Ali stvar je u tome da se mi ne zavjetujemo na društveni kontekst i običaje naše provincije, već na Pravilo Reda i Konstitucije. Kad bismo sve te dokumente koji nas jednodušno i jednostavno pozivaju na nošenje habita čitali srcem, a ne pravničkim, rupotražiteljskim očima, onda sigurno ne bismo bili u situaciji da nam nema ništa sporno u pitanju „kad ne nositi habit?“. Nama je, naime, sporno pitanje „kad ga nositi?“.
G. K. Chesterton ima dosta dobar primjer za ovakve situacije. Govoreći o reformama i o onima koji se silno trse reformirati sve i svašta, ispričao je priču o nekakvoj ogradi podignutoj preko ceste. Tu ogradu su reformatori htjeli srušiti, iako uopće nisu ni razmislili niti se zapitali o njenom smislu. Chesterton se obraća tom nepromišljenom reformatoru kroz glas inteligentnijeg reformatora: Ako ne vidiš njenu svrhu, zasigurno ti neću dopustiti da je ukloniš. Otiđi i razmišljaj. Tada, kad se vratiš i kažeš mi da vidiš koja je njena svrha, možda ću ti dopustiti da je ukloniš.
Na način sličan prvim reformatorima vrlo često postupaju i oni koji se referiraju na onu svetopisamsku o slovu koje ubija i Duhu koji oživljuje. Oni u slovu vide isključivo komplicirane utege koji opterećuju čovjeka, a Franjino Pravilo za njih je, dakako, teška anakronost i nepotrebni teret prošlosti. No u svakom slovu/zakonu je i duh, kako duh osnivača Reda, tako i Duh onoga koji nadahnjuje sve. Ukoliko bismo u današnje vrijeme i mogli pričati o nekakvim dispenzama od slova zakona, jer kontekst vremena je potpuno drugačiji, dispenza od duha ipak bi bila izdaja ideala i spuštanje kriterija. Stoga bismo možda najprije trebali otkriti i razumjeti sam taj duh, ako već želimo napraviti bilo kakav odmak od slova. I učiniti maksimalne napore da Duh koji iz slova progovara ugradimo u svako vrijeme i u svako društvo.
U predslovlju euharistijske molitve na misi za redovnike, Crkva moleći konstatira kako se radi kraljevstva nebeskoga tvoji izabrani Kristu posvetiše, a, navodeći habit kao redovito odijelo manjeg brata, Konstitucije kažu: Neka ga braća nose kao znak franjevačkoga života.
Što je to uopće naš franjevački život? Biramo li mjesta gdje ćemo biti franjevci, a gdje ne? Što nam habit predstavlja? Znamo li uopće zašto je dobro nositi ga?
Argumenti za (ne)nositi habit
Bez rukavica govoreći, onaj redovnik koji ne nosi habit, ne nosi ga iz dva razloga, a to su neugoda i komocija. Trećeg nema. Ili ako i postoje treći, četvrti i peti razlozi, onda su oni na razini filozofsko-teološke akrobacije koja se gotovo i ne dotiče realnog života. Ili možda i postoje opravdani razlozi, ali im je broj toliki da ih se može mjeriti tek u promilima. To je nešto slično priči o pobačaju koja se nekako uvijek zavrti i ostane vrtjeti oko pitanja „a što s djecom koja su začeta silovanjem?“. Ok, hajde da priče radi i dopustimo opravdanost pobačaja u takvim slučajevima, no možemo li se onda barem dogovoriti da je u svim ostalim slučajevima pobačaj nedozvoljen? Analogno tome, ako postoje neke situacije u kojima ne treba nositi habit, možemo li se barem dogovoriti da ga se u svim ostalim prilikama nosi? I ako ćemo biti potpuno iskreni, kao što ni pro-choicerima djeca nastala silovanjem ili incestom nisu glavni razlog za zalaganje za pravo na pobačaj, već njih pretežno svrbi i sekira onih 99% ostalih situacija, jednako je i s nošenjem/nenošenjem habita.
Jasno je da je ponekad ulazak u redovnički život preveliki skok i rez koji mladi čovjek treba napraviti, i moguće je da ima mlađih redovnika kojima je neugodno nositi habit van crkve ili imaju dojam da su sve oči uprte u njih u tolikoj mjeri da se oni ne znaju i ne mogu još nositi s time. Ako se, dakle, radi o neugodi (a neugoda je najčešće povezana sa stidom ili strahom), onoga kome je neugodno zajednica bi trebala poticati primjerom, nositi ga i „utopiti ga“ u svojoj odlučnosti, kako se on ne bi osjećao izloženim, već sigurnim i vođenim. Ako, recimo, od deset redovnika osmorica nose habit, a dvojica ga ne nose jer im je neugodno zbog stida ili straha, onda je vrlo lako moguće kako će osmorica odlučnih ohrabriti onu dvojicu, povući ih i dati im vjetar u leđa da ga i oni obuku i nose. To je moguće čak i ako je šest odlučnih naspram četiri neodlučna, pa čak i ako je omjer pet na pet… Ali ako vaga pretegne na stranu onih nenosećih, onda smo u problemu. Život, naravno, nije matematika, ali princip prilagođavanja je jasan. Na taj se konformistički način počinju stvarati novi običaji koji oblikuju nadolazeće generacije, i na te će se nepisane običaje te nove generacije pozivati oblikujući sljedeće generacije. Tko ne misli da su ljudsko ponašanje i običaji veoma podložni konformizmu, neka pogleda kratki ali efektni video s linka.
Ljudska je narav takva da uvijek traži lakši put i sebi crta linije manjeg otpora. Ona ne voli stršati ni iskakati, već preferira ugodno i toplo mjesto negdje u sredini skupine. Valja toga biti svjestan i u ovom slučaju, pogotovo zato što smo mi kršćani, a posebno redovnici, pozvani na više. Kršćanin je pozvan nadići vlastitu narav.
Jedna od najbitnijih stvari u redovničkom životu jest upućenost na nadnaravno i težnja za nadnaravnim, a narav je polazište iz kojega se kreće na taj milosni put posvećenja i sjedinjenja s nadnaravnim. Naši zavjeti su nadnaravni, jer da su samo naravni mogli bismo se i ženiti i posjedovati, a i sami gospodariti vlastitim životom i vlastitim izborima, bez obaveze poslušnosti. Sve je kod nas poziv na nadnarav. A komocija? Ona je samo manje ili više radikalizirana narav. Kao takva, ona nekad ne priliči niti vjerniku bez zavjeta, a kamoli redovniku koji je ostavio sve kako bi slobodan od svega u potpunosti slijedio Krista.
* * *
Jedan od čestih argumenata za nenošenje habita je taj da redovnik kaže kako želi izbjeći moguće neugodne situacije, poput onih da mu netko nešto opsuje. Kao odgovor na to, ne mogu ponuditi ništa drugo osim vlastitog iskustva. Na ulici, u trgovinama, u kafićima, u kazalištima, na koncertima, u tramvaju ili bilo gdje drugdje, niti jednom nisam doživio neko neugodno iskustvo, u smislu da mi je netko rekao ružnu riječ, psovku, a kamoli da sam doživio pljuvačko-fizički nasrtaj. Tek možda pokoji podsmijeh, ali i to je bilo u većoj mjeri od vlastite braće, negoli od onih drugih. A kad sam zadnji put gledao kartu svijeta, Zagreb nije bio ni u Iraku ni u Francuskoj… Čak ni u strogo muslimanskim ili pravoslavnim dijelovima Bosne i Hercegovine nisam imao nikakvih problema. 0. Slovima: n-u-l-a.
No kad bi i bilo istina to da živimo u otvoreno neprijateljskom okruženju prema katolicima, Franjo iz Asiza - naša „uputa za upotrebu“ - sigurno ne bi pobjegao od prilike da gdjekojim poniženjem podnese i štogod žrtve za Krista.
Mnogi od onih koji su navodili ovaj argument kako oni ne žele nošenjem habita provocirati ljude i njihove reakcije, očito misle kako živimo u Teheranu ili Pekingu, a pritom habit ne nose ni u tradicionalnoj i katolički dominantnoj Hercegovini, gdje fratar ima povlašteni položaj, a nerijetko i polubožanski status. Tu je zaista lako dobiti i uživati bianco poštovanje koje ničim ne moraš zaslužiti niti opravdati.
Neki će, pak, reći da im je baš to problem, jer oni ne žele takav kraljevski tretman pa nenošenjem habita izbjegavaju pretjerane pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu 'Rabbi'. Ali i za to postoji rješenje. Papa Franjo često poziva svećenike da mirišu po ovcama, odnosno da se spuste među obične ljude jer samo se blizinom, sućuti i dijeljenjem životnih zgoda i nezgoda može istinski upoznati drugog čovjeka. Onaj originalni Franjo je još radikalniji u tom pozivu. On je svoje novake slao među gubavce, među najodbačenije i najsmrdljivije ljude onoga vremena, a pritom se ni samo to vrijeme ne može podičiti nekom velikom razinom higijene. Uglavnom, ne radi se ovdje nužno o mirisu, nego o načinu kako živimo život, s kim ga dijelimo, družimo li se sa sirotinjom koja nema topli tuš, opranu posteljinu i krov koji ne prokišnjava? Izlazimo li iz naših samostana s natprosječnim standardom života i hodamo li ulicama naših otuđenih gradova tražeći odbačene i prezrene, nastojeći ih razumjeti i „mirisati na njih“? Sveti Franjo bi to sigurno radio, birajući radije prezrenost, a odbacujući sve moguće počasti. Krenemo li njegovim putem, male su šanse da ćemo imati onaj povlašteni klerikalističko-crvenoćilimski položaj kod ljudi, jer ljudi uglavnom pate od službi i titula, a za one na boljim položajima uvijek ljepše i raskošnije serviraju stol i šire razvuku osmijeh.
Također, svaka „habitu“ ponuđena privilegija može se odbiti, pogotovo ako se posvjedoči primjerom i izrekne uz dodatno pojašnjenje kako je redovnik, pogotovo manji brat, pozvan na život bez privilegija, veza, pogodnosti i počasti. Zaista, redovnik koji čeka u redu je svjedočanstvo samo po sebi. Ako svi obični ljudi, pa i oni društveno najbezvezniji (bez ikakvih veza) mogu čekati u nekom redu ili kod doktora, onda ni nama ne priliči nikakvo brže ni praktičnije rješenje od toga - ni izbjegavanje čekanja, ni bolji ručak, ni bolja usluga, ni bolji komad voća, ni neplaćanje kazne u prometu… Franjo bi sigurno živio na način da ono što ne može zapasti čovjeka s dna društvene stratifikacije, ne smije pristajati ni manjem bratu. A onda ni habit neće više biti odijelo koje je magnet za privilegije.
Nasuprot svim onim argumentima o nenošenju habita kao načinu izbjegavanja provokacije, gdje god sam bio u habitu svjedočio sam nebrojenim nasmiješenim licima, pogledima odobravanja i pozdravima. Dakle, nikakva psovka, već uglavnom „Hvaljen Isus!“. Zašto onda ne bismo obukli habit i ljudima omogućili priliku da nekome kažu „Hvaljen Isus“? Zašto ne bismo u gradovima u kojima živimo otvorili prostor da se i štogod lijepo kaže o Isusu, pa da se u ukupnom zbroju spominjanja Boga i Isusa pokuša iznivelirati ona silna količina bogopsovke u našim mjestima?
* * *
Znao sam čuti kako se o nošenju habita priča kao o ispravnom jedino ako ga se nosi u slobodi. Ukoliko bi ga, dakle, redovnik nosio pod pritiskom, to ne bi bilo dobro, već kontraproduktivno. Nikoga ne treba tjerati na to, kažu.
Nekad se zapitam jesam li prenaivno mislio da je habit samorazumljiva stvar kad uđeš u Red? No i u razgovoru s običnim ljudima i vjernicima sam se uvjerio da je i njima to potpuno samorazumljivo te da ne bi smjelo biti prigoda kad se habit nosi, a kad ne. Očito se jedino redovnici svojski trude to razlikovati.
Također, više puta sam u razgovorima oko nošenja ili nenošenja habita čuo komentar kako neka braća nose habit samo zbog nečijeg suptilnog pritiska...da nisu, eto, potpuno slobodni. A što ćemo s tim da ga neki ne nose baš zbog tog suptilnog pritiska drugih? I to većina, rekao bih… Ili to ne igra nikakvu ulogu?
Mnogo puta smo skupno pošli van samostana, na fakultet ili negdje u grad i uvijek je zvono bilo na onoj manjini koja je habit obukla, a nikad na većini koja ga nije obukla. Suptilni pritisak većine je moćno oružje kojim se itekako oblikuju i ljudi i ponašanje. Usmjerimo ga u pravom smjeru i ispravno formirajmo jedni druge. Formizam umjesto konformizma.
Vraćam se na ono o omjeru: ako od deset redovnika šestorica nose habit, a četvorica ne nose, kroz neko vrijeme bi ga trebala nositi i ova četvorica. Ukoliko je stvar obrnuta, kroz neko vrijeme habit neće nositi nitko.
* * *
Neki kažu kako nošenjem habita privlače pažnju i da bi oni to željeli izbjeći pa ga zato ne nose, jer očito si attention seeker kad si u habitu, nemaš što drugo biti…
Habit je prvenstveno znak, i on ima svoju vrijednost sam po sebi. A pažnja se privlači kad svjesno i s egoističnim namjerama obučeš nešto bizarno, šareno ili se skineš gol.
Habit je naše redovito odijelo, tako kažu i Pravilo i Konstitucije na koje smo se zavjetovali. Osim što je naše odijelo, on je znak i nama i drugima, i to znak posvećenja i siromaštva. Svaka izlika ili tumačenje kojima se traži povećanje prostora za nenošenje habita (ili smanjenje prostora kad ga se treba nositi) su prvenstveno znak slabosti i biranja ugode nauštrb odricanja. Redovniku ne priliči biranje komocije, kako tjelesne, tako društvene, a pogotovo ne duhovne komocije. Nedavno sam čuo dobru definiciju duhovne lijenosti koja duhovno lijenog čovjeka opisuje kroz tri točke. Prva je ta da takav čovjek ne želi odustati od svojih navika, druga točka je stvaranje isprika, a treća izbjegavanje poteškoća. Istočna Crkva ima jednu dosta dobru riječ koja u bitnom spada na život kršćanina, a pogotovo redovnika. Ta riječ je podvig i to je ono što se traži od nas u mnogočemu - iskorak u nepoznato i strašno kako bismo nadvladavali ono što nam je teško. Što je drugo bio Franjin susret s gubavcem nego to? Ništa mu nije bilo gadljivije od gubavaca, izbjegavao ih je u najširem mogućem luku, da bi jednog dana, iako je prvotno okrenuo glavu i pošao na drugu stranu, nadvladao sam sebe i svoje gađenje. U tom trenutku se okreće natrag, silazi s konja, prilazi gubavcu i ljubi ga.
Prava ljubav zahtijeva odvažnost: nadiđimo strah od toga da ćemo zaprljati ruke kako bismo pomogli onima u potrebi. (papa Franjo)
* * *
„Oprostite, gospodine u običnoj majici i hlačama kakve nose i svi drugi, imate li možda koji trenutak, htio bih vas nešto upitati o Kristu?“
Ovo je mogao biti početak razgovora neke osobe u potrebi s redovnikom koji izgleda baš kao i ostali ljudi, ali vjerojatno se nikad neće dogoditi…
Redovnici koji ne nose habit nigdje osim u crkvi često se opravdavaju pričom kako treba živjeti u svijetu i sa svijetom, spominju duh vremena, približavanje suvremenom čovjeku… Pritom napadaju one 'rigidne' redovnike koji nose habit, kako su baš oni ti koji se habitom odvajaju od svijeta, jer odmah daju do znanja tko su i koja im je agenda.
Ali stvar je zapravo obrnuta. Oni koji ne nose habit nigdje osim u crkvi su ti koji redovništvo zatvaraju u okvire samostana i crkvenih događanja i nikad ga ne iznose van u svijet među ljude. Oni, pak, koji svugdje idu u habitu ulaze u susret sa svijetom u svakoj prilici, uvijek i svugdje gdje dođu: i u crkvi i na trgu i u kafiću i na koncertu i na utakmici ili na bilo kojem društvenom događaju, bilo gdje u javnom prostoru.
Zatvaranjem habita i redovništva samo u okvire crkava i samostanskih zidina, činimo medvjeđu uslugu redovništvu i kršćanstvu. Tako odustajemo od zajedničkih prostora koji svakim danom postaju sve sekulariziraniji. Ako redovnike ne možeš vidjeti u tramvaju ili na ulici, ljudi će pomisliti da ih ni nema, da ne postoje više. Izgubili smo bitku što se javnog prostora tiče. Možda bismo mogli ponovno pokazati da nas ima, „posvetiti“ javni prostor i reći da taj prostor i nama pripada, da nismo isključeni iz njega niti nam je zabranjen. Ne u smislu nikakvog trijumfalnog osvajanja i označavanja teritorija, nego ono najjednostavnije - tu smo, postojimo, svjedočimo da je vrijedno živjeti za Krista, posvetiti svoj život nadnaravnom, bez ostatka uložiti sve svoje u Kristove dionice. Ne učinimo li to, habit u javnosti će biti teška egzotika, a svijet će misliti da nas nema. A nije da nas nema…ima nas, samo se krijemo iza civilnih odijela.
Redovnice, pak, nemaju takvih problema. One redovito nose svoje habite u svakoj mogućoj prilici i bilo gdje. Često ih možemo sresti i svjesni smo njihove prisutnosti. Kad bismo neku od njih vidjeli kako hoda ulicom bez habita, svi bismo se čudom čudili i podsmjehivali joj se, a posebno oni redovnici koji su svoj habit ostavili kući na vješalici. Zašto je potpuno normalno vidjeti redovnika bez habita, dok je ista stvar, kad se radi o redovnici, nedozvoljena u našim očima? Iskreno se zapitajmo zašto je tome tako i što ne štima u toj slici.
* * *
Na priču o nošenju/nenošenju habita jedan je fratar stalno uzvraćao kako odijelo ne čini čovjeka. Iako je to živa istina, ipak mi se čini da je ova izreka potpuno krivo upotrijebljena u redovničkom kontekstu, pogotovo ako se njome želi opravdati nenošenje habita. Ta se izreka ponajprije odnosi na nekompetentno nošenje odijela ili uniforme, odnosno nošenje koje je bez pokrića u ljudskosti i stručnosti.
Bijela kuta, dakle, ne čini liječnika, kao što ni skupo odijelo od protuhe ne čini automatski školovanog i profinjenog gospodina…tu treba mnogo više od samog odijela. Ali liječnik može komotno skinuti svoju kutu kad mu završi smjena i nastaviti živjeti kao normalan čovjek, neopterećen poslom. Iako liječnik ima stručnost koja je jednaka bio on u kuti ili bez nje, ipak ga ljudi ozbiljnije shvaćaju kad je u kuti. Ako ništa drugo, ulijeva im više povjerenja. Policajca se, recimo, to tiče još i više, ali i on može, po završetku smjene, okačiti kapu i značku na vješalicu te otići potpuno neopterećeno svojoj kući, u kafić ili gdje god već želi…
Ok, složili smo se da odijelo ne čini čovjeka, no čini li možda redovnika? Jer u kojem to točno trenutku dana redovnik ne bi bio redovnik? Je li redovništvo poziv ili zanimanje? Gdje da ode redovnik kad mu završi smjena? I završava li mu uopće ikad smjena?
Vic koji je donedavno služio podbadanju isusovaca. Danas bismo teško razlikovali ovu trojku.
* * *
Vezano uz ovo prijašnje pitanje je li redovništvo poziv ili zanimanje, valja nam u priču ubaciti i svećeništvo. Naime, kod nas se podrazumijeva ili gotovo stavlja znak jednakosti između redovnika i svećenika, a to ne bismo smjeli činiti. Ukoliko to izjednačimo, svećenički identitet bit će mnogo moćniji i dominantniji, čak toliko da može potpuno zasjeniti onaj redovnički, ostavljajući sâmo redovništvo u krizi identiteta.
Nerijetko mi se čini kao da je naše šaroliko i razgranato redovništvo utrpano u jedan veliki lonac, a zatim začinjeno preintenzivnim svećeništvom od kojeg sve izgubi svoj vlastiti okus i miris te postane jednolična masa s okusom svećeništva. Kao da je redovništvo tek neka usputna, manje bitna stanica na putu prema svećeništvu, koja nam onda postane nevažnom jednom kad nam biskup svetim uljem pomaže ruke. A naše bi redovništvo i bez svećeništva moralo imati svoje puno značenje, jasnoću karizme i smisao.
Nije li možda onaj sveprisutni pojam „pastorala“ samo najčešća izlika za neživljenje redovništva ili nepoznavanje vlastite karizme? A priča o habitu se onda zgodno uklapa u cijelu tu priču - ako ga nosimo samo u pastoralnim obavezama, liturgijskim činima ili pri dijeljenju sakramenata, onda smo poput poštara koji pisma raznose u uniformi, a kad posao završi, uniformu skinu i potpuno zaborave na posao, dižući sve četiri u zrak do iduće smjene ili stranke.
* * *
Postoji jedna vrlo zanimljiva stvar koja se tiče katoličkih redovnika. Naime, kad gostuju u televizijskim emisijama ili na javnim tribinama ne nužno vjerske tematike, vrlo često ih možemo vidjeti bez habita. Tu ne računam Laudato televiziju, iako je čak i na toj katolik-frendli televiziji bilo redovnika koji su gostovali bez habita. U iste takve emisije (a emisije su na hrvatskim televizijama, ne na saudijsko-arabijskim ili sjevernokorejskim) dolaze i pravoslavni monasi i vladike, židovski rabini, islamski hodže i muftije pa i dijecezanski svjetovni svećenici i biskupi, i svi su uredno u svojim specifičnim odijelima. Redovnice su štreberski položile i taj ispit, ali redovnici, među njima najviše moji franjevci, očito imaju drugačije poglede na to.
Negdje u bespućima Youtubea naletio sam na televizijsko gostovanje jednog fratra na jednoj bosanskoj televiziji. Voditelju kršćanstvo vjerojatno i nije neki pretjerano bitan faktor u životu, ali je odmah na početku emisije onako sarajevski, šeretski upitao gosta fratra gdje mu je habit. Transkript tog kratkog razgovora prenosim u cijelosti:
- Gdje je habit?
- Pa ja ovako…ovaj…to mi pitanje često postavljaju…
- To je sad iznenađenje, kako fratar u ovako casual izdanju?
- To mi pitanje često znaju postaviti i drugi ljudi, a i neki moji kolege. Ja pokušavam razlikovati, to je meni važno, ono vjersko i sekularno. Dakle, ako sam u javnosti ili kao gost nastupam, evo, kod vas ovdje ili na nekim drugim mjestima u gradu, ja smatram da u takvim prilikama nije ni potreban habit. Postoje, naravno, prilike gdje treba nositi i gdje ja rado nosim habit. To je povezano s vjerskim obredima ili s onim što se događa u sakralnim prostorima. Ja znam, naravno, da u Bosni, pogotovo baš u Bosni i Hercegovini, habit i bosanski franjevac imaju veliku simboličku vrijednost, ali…
- Sumnjam da je nekome mrsko to vidjeti, ljudi su navikli na to…
- Naprotiv, ja isto mislim da ljudi to vole, ali evo, ja sebi nekako zadržavam pravo da u tom smislu budem malo, kako da kažem, drugačiji, u smislu da želim to odjeljivati.
A sad ću reći još nešto što mislim da je važno, dakle, mi smo, bilo franjevci, bilo neki drugi vjerski službenici, istovremeno i građani. Naravno, to ne mora i ne bi trebalo biti ni u kakvom konfliktu jedno s drugim, ali mislim da je važno baš danas i u naše vrijeme, tako se bar meni čini, kada ljudi masovno paradiraju u svojim red…vjerskim tim odijelima, bilo jedna, druga ili treća religija, kada se to kod nas prilično miješa, kada se više ne znaju granice između vjerskog i sekularnog, kada se vrlo često manipulira i s vjerskim i s religijskim simbolima, i kada mi zapravo živimo u vremenu pseudoreligije ili estradizacije i tribalizcije religijskog i svega onoga što ono u najširem smislu uključuje, onda se meni čini važnim da je u jednoj sekularnoj državi (a mi hoćemo i želimo, makar to po mom mišljenju i nije slučaj, da to bude i Bosna i Hercegovina), prikladno da u ovakvim prilikama budem ovakav.
Jezik mnogo toga govori…kako jezik tijela, tako i onaj klasični jezik. Riječi i izrazi koje koristimo često kažu i neke stvari o kojima nismo rekli niti riječ. Ok, naš fratar je, kako se vidi iz razgovora, čovjek koji jasno odjeljuje sekularno i vjersko i ne pada mu na pamet habit iznijeti izvan sakralnog prostora. Kaže da on sebi zadržava to pravo, što bi značilo da ipak postoji neka prešućena norma o habitu kao o onome u čemu se ide i na sakralne i na sekularne evente, a eventi za njega očito imaju svoj dress code.
Kad kaže da ga i mnogi „kolege“ pitaju zašto ne nosi habit, pitanje je što on misli pod pojmom „kolega“? Jesu li to možda publicisti ili teolozi? Ako je mislio na redovnike ili svećenike, onda u tom slučaju postoji bolja riječ – „braća“. Pojam „kolega“ tiče se najprije zanimanja, radnog mjesta ili akademskih krugova. Pretpostavimo da je naš fratar mislio na svoju braću franjevce. Usudit ću se reći da kad redovnik za drugog redovnika kaže kako mu je „kolega“, onda tu možemo iščitati zamućenu svijest o redovničkom pozivu, gledanje na redovništvo isključivo kroz svećeništvo, jer eto, njegovo nošenje habita je „povezano s vjerskim obredima ili s onim što se događa u sakralnim prostorima“. Tako je zanemarena dimenzija poziva, a redovništvo postaje tek zanimanje. Radnu uniformu obučeš kad ti počne smjena i skineš je kad odradiš posao. Možda bih razumio da on priča o nošenju albe i misnice, ali habit je ipak nešto drugo, nešto što mora imati svoju vrijednost i značenje i van liturgije.
Također, naš gostujući fratar posve konkretno govori i o plemenskim vjerskim zajednicama na našim prostorima, koje su društvo prožele pseudoreligijom, estradizacijom i paradiranjem. Mnogi će se složiti oko te ocjene i na to dodati kako imaju dojam da nam je Crkva prilično klerikalizirana. Feudalni mentalitet, velika moć institucije, ceremonije i parade, kićene haljine, odvojenost od običnog svijeta, nepovjerenje u običnog čovjeka…nastavi niz. Ako stanje doista nalikuje ovom opisu, onda nije teško razumjeti da i habit u tom slučaju može izgledati kao jedna od vanjskih manifestacija takve Crkve, odbojne prizemljenom i jednostavnom čovjeku.
I pojavi se tako nekad netko iznutra tko ustane protiv svega toga, i između ostalog zbaci i habit sa sebe, govoreći kako ga ne želi nositi jer, eto, habit je statusni simbol, a on ne želi da ga se preko statusnog habita povezuje s takvom klerikaliziranom Crkvom…treba svojim ponašanjem biti bliži čovjeku, ali i biti „iznad“ pojavnosti takve Crkve.
Klerikalizam nije toliko stvar vanjske pojavnosti koliko osobnosti. On nije prvenstveno u robi, već u uštogljenom, egoističnom i samodostatnom karakteru željnom pažnje, pompe, moći i onih viših, distanciranih položaja. Habit je, nasuprot tome, Franji predstavljao odijelo siromašnih, prezrenih i neuglednih, odijelo u kojem će biti njima jednak.
Ako bi se odbacivanjem habita htio načiniti odmak od distancirane, moćne i paradne Crkve, tog relikta srednjovjekovlja, zašto onda ne ići do kraja? Zašto stati samo na odjeći, toj „nebitnoj“ formi? Zašto reformator ne bi stvar zarezao do temelja i napravio potpuni odmak te raskrstio s čitavom Crkvom i s kršćanstvom? A nije da nemamo primjera kako se ispravno treba mijenjati Crkva iznutra…ako je itko pokazao put i način na koji se to radi, to je bio sv. Franjo Asiški - prvi fratar, forma minorum.
* * *
Većina motiva za ovaj tekst tiče se onog dojma s početka teksta da su današnji redovnici uglavnom „poravnali“ da se van samostana ne ide u habitu. Osim što sam istinski žalostan zbog toga, dobar dio stvari koje ovdje iznosim smjera tome da postavi iskrenu dijagnozu stanja, smanji „sivu zonu“ nepisanih običaja ili da ponudi protuargument onima koji svoje nenošenje habita opravdavaju objašnjenjima koja baš i ne drže vodu. Krajnji cilj bi, naravno, bio ukazati na vrijednost nošenja habita i u svakodnevnom opticaju povećati broj redovnika u habitu. Slijedi meni jedna od tužnijih priča o već spomenutom poravnanju.
Ima ona izreka kako je teologija nauk koji se studira na koljenima. Ne vrijede tu, dakle, pusta pamet i nadimanje, od njih nema istinskog znanja, već ponizni i klečeći stav molitelja – to je ono što razotkriva Božja otajstva. Ali zašto onda ni na faks (teološki, dabome) ne idemo u habitu? Istina, ima redovničkih zajednica čiji članovi nose habit na fakultet, no u mojoj zajednici to je daleko veća iznimka nego pravilo, iako ni kod ostalih to nije neka neupitna praksa.
Možda bi studenti i nosili habit u većem broju kad bi vidjeli primjere svojih profesora redovnika, no ni njih se ne može baš vidjeti u habitu. S redovnicama je opet drugačija situacija i one su i tu maksimalno revne. Stvarno, kako uvijek tako pravilna distribucija? Što to one znaju, a mi muškarci ne znamo? Ili obrnuto…
E sad, zašto je tome tako? Je li to zato što je fakultet ipak i državna institucija, svjetovna dakle, pa nije baš primjereno unositi svoj vjerski identitet u sekularni prostor? Bojim se da to nije točan odgovor, jer se svaki od profesora uredno pomoli sa studentima prije početka predavanja. Da sam ateist ili inovjerac mnogo bi mi više smetalo to da netko moli na mom sekularnom fakultetu, nego što bi smetalo da na predavanje dođe u habitu. I to pogotovo danas, kad su redefinirani svi mogući modni izričaji i norme i kad si često najveći ekscentrik upravo onda kad odjeneš nešto najuobičajenije i najneupadljivije.
* * *
Jednom je samostansko bratstvo bilo pozvano od jednog vlasnika restorana kod njega na večeru. Nije lijepo odbiti poziv, ali je nakon vijećanja odlučeno kako ćemo tamo otići bez habita, jer mogao bi netko krivo protumačiti i sablazniti se gledajući dvadesetak fratara na večeri u restoranu.
Postavlja se, stoga, pitanje smije li redovnik uopće u restoran? Da se ne lažemo, to pitanje istim tim redovnicima ne predstavlja nikakav problem ukoliko redovnik ne nosi habit. I dok pokraj restorana fratar sa sebe svlači habit, često se u takvim prilikama zna čuti: „Ostavit ću fratra u autu.“ I tada kao da nema više povoda za sablazan… Nema li, stvarno?
Je li redovnik i dalje redovnik i kad je bez habita? Ako jest, a jest, jer ne daje habit zavjete, već čovjek, onda su stvari mnogo jasnije. Ako redovniku ne priliči otići u neki restoran, zbog toga što je taj restoran skup ili elitan, onda u njega ne bismo trebali ići ni u habitu, ali niti bez habita. No ukoliko nema nikakvih problema oko toga smije li redovnik u nekom normalnom restoranu utažiti potrebe tijela, onda idemo tamo, i to slobodno u habitu, jer je on naše redovito odijelo.
I kao što je već rečeno, ne postoji nijedan trenutak redovnikovog života u kojem on ne bi bio redovnik. A ako slučajno postoje konkretna mjesta na kojima nam je neugodno nositi habit ili na koja „habit nije dobrodošao“, onda ni mi kao redovnici tu nemamo što tražiti.
Također, znao sam više puta od fratara čuti kako treba paziti gdje se nosi habit, jer ima ljudi kojima je sablažnjujuće vidjeti fratra u habitu u kafiću ili kasno na ulici. Znaju li takvi ijednoga čovjeka kojem je sablazan vidjeti fratra bez habita? Ja, recimo, znam.
* * *
Jednom zgodom pošlo je nas desetak fratara pješke do susjedne župe. Svi u habitu, idemo zagrebačkim ulicama, čekamo tramvaj i netko u jednom trenutku ponosno kaže: Ovo je evangelizacija! Iako za evangelizaciju treba mnogo više same pojavnosti, nekad je dovoljno i samo to – biti ono što jesi. No ako se posve složimo oko toga da to jest evangelizacija, zašto onda ne evangeliziramo stalno? Možemo li onda reći da kad god ne obučemo habit da smo dezerteri evangelizacije?
* * *
Mnogi fratri ne nose habit opravdavajući se kako je ljeti vruće, a zimi hladno, dok najesen pada kiša pa se habit smoči itd. Uglavnom, sve su to stvari koje se mogu podvesti pod zajednički nazivnik – klasična komocija.
Ljetos sam čuo jednu zgodnu priču koja tako lijepo i jednostavno opisuje što je tu posrijedi.
U moju obiteljsku kuću često je dolazila jedna časna sestra koja je radila blizu nas, a ponekad bi znala doći i bez habita. Hercegovačke su vrućine gadne i mnogi su znali komentirati je li fratrima i časnama vruće u habitima usred osmog mjeseca, kako li samo izdrže… Sestra moga djeda, sveta žena koja je cijeli život služila fratrima i nikad niti jednu riječ nije dala reći na njih, samo je sa strane dobacila: Kakva je ovca koja ne može nositi svoje runo?!
Kad se čovjek uspoređuje s ovcom, to skoro u svakom kontekstu znači nekakvu glupavost i nerazumnost. U svakom osim u jednom – onom Kristovom. Dvije možda najpoznatije slike Krista su slika dobrog pastira i žrtvenog janjeta, a ima i ona pjesma koja kaže: i ja hoću biti ovca tvoja…
* * *
Ukoliko obučeš crnu trenirku ispod habita ili podvrneš rukave, lako je moguće kako ćeš čuti da to „nije baš primjereno“. Onaj koji će to primijetiti, gotovo će uvijek biti onaj koji nošenje habita ograničava samo na samostanske koordinate, a hlače i košulja bi, po njemu, svakako bili „primjereniji“ izbor. Slijedeći te upute, ne moraš, dakle, nositi habit, ali u onim rijetkim svečanim prilikama kad ga obučeš, pazi da ti kragna od košulje bude opeglana, kao i da ti se hlače slažu s cipelama. Bitno je, očito, postalo nebitno, a nebitno bitno.
Nažalost, s druge strane, teško da ćemo postići konsenzus oko toga je li uopće „primjereno“ nositi habit. Vjerojatno baš zbog toga i imamo situaciju u kojoj se mnogi „vade“ na nepisane običaje, govoreći kako habit nose ondje gdje ga treba nositi…ni stariji fratri ga ne nose, poglavari to ne traže to od nas, a, na kraju krajeva, nigdje ne piše da se mora nositi habit – kazuju tako…
Piše, piše… Al izgleda da je mnogo lakše pravdati se navikama, nepisanim običajima i nenošenjem habita onih „pozvanijih“. I gdje to točno „treba“ nositi habit? Zar samo u kapelici i na misi? Uostalom, kome je više potreban naš habit kao znak - Bogu ili ljudima?
Svi ovi izgovori jasno svjedoče o tome kako ljudi uglavnom teško (ili nikako) rade ono što se od njih izričito ne traži i skloni su odrađivanju dovoljnog minimuma. U svemu je tako pa što bi redovništvo bilo neka iznimka? Valja to imati na umu, pogotovo ako se ozbiljno želimo pozabaviti redovničkim „izlaskom iz svijeta“ i napuštanjem svega kako bi se Bogu dalo sve. Bez ostatka.
Ako je habit naše redovito odijelo, onda bismo ga trebali nositi svugdje. Žalosno je uopće kad se u priču moraju uvlačiti Pravilo i Konstitucije, jer to onda znači da smo franjevački duh i bitne redovničke znakove gurnuli u stranu. Dakle, ako ćemo iskreno i srcem čitati i Pravilo i Konstitucije, a još više ako ćemo obratiti pažnju na Franjin duh koji izvire iz Franjevačkih izvora, trebali bismo nositi habit.
A kao ni samo kršćanstvo, ni nošenje habita nije toliko stvar zakona i propisa, koliko je stvar srca. Ako nam je srce stvrdnuto, teško da će ga neki propis omekšati. Moguće je, ali teško...
Završit ću s dvama primjerima iz vlastitog života. Kad ideš gradom u habitu, ljudi će te često zaustavljati. S vremenom se navikneš na to, ali jedan mi se dan posebno urezao u sjećanje. Pješačio sam pet tramvajskih stanica i u tom me vremenskom periodu zaustavilo četvero ljudi. Nekad za cijeli dan bude tolika brojka, ali uvijek su to slične priče: bude tu, naravno, i onih sveprisutnih „pomaknutih“ slučajeva od kojih se svatko sklanja (a zar i s njima ne bi netko trebao zastati?), ali bude i ljudi u stvarnoj potrebi. Potrebe nisu samo materijalne i ponekad je i pet minuta razgovora s nekim kao da si mu dao dobitni listić na lotu.
Toga dana su dva čovjeka samo htjela razgovarati jer im je bilo teško. Treća žena me je samo zamolila da se pomolim za nju, a jedan me je otac pitao pomoć za posao i hranu. I sve to u samo 45 minuta. Mnogi ljudi su izgubljeni, prestrašeni, odbačeni, neupućeni i u potrebi… Da nisam nosio habit, sigurno me ne bi zaustavili. Zašto onda nenošenjem habita uskratiti ljudima priliku za susret, za pomoć, za riječ utjehe ili ohrabrenja?
S druge, pak, strane, mnogi vjernici laici nemaju hrabrosti dublje živjeti vjeru ni svjedočiti. Iskoračili bi, ali svaki put im nedostaje ono malo hrabrosti za iskorak, za podvig… Svi mi od laika očekujemo da donose Krista u svoja životna i radna okruženja, na ona mjesta na koja mi ne možemo doprijeti, ali nameće nam se jedno bitno pitanje: dajemo li im dovoljno poticaja da se može? Ili se krijemo incognito?
Drugi primjer možda sažima cijeli ovaj tekst u jednu kratku priču. Dvojica braće iz samostana pošli su na piće u kvartovski kafić i pozvali su mene i prijatelja mi civila. Nas dvojica smo došli tamo pola sata nakon njih, a niti pet minuta nakon što smo sjeli, čovjek za stolom pokraj nas došao je do nas i upitao me možemo li kratko prošetati jer bi volio sa mnom nešto popričati. Ova moja dvojica su mnogo simpatičniji tipovi od mene i sjedili su tu kraj njega već pola sata, ali on je zvao mene. Kolike su šanse da je to samo zato što sam bio u habitu?
Za sami kraj stavljam link na jedno poticajno svjedočanstvo o važnosti habita, u ovom slučaju kolara, ali princip je isti. Tekst nosi naslov Zbog srama sam to jutro razmišljao ne staviti kolar, ali upravo je on za jednu dušu bio presudan.
