Bolno je pričati o smrti jer svi bismo mi željeli živjeti vječno i nikad ne umrijeti. Čovjek je stvorenje u kojemu tinja čežnja za neprolaznošću, a kako i ne bi kad mu je začetnik Vječni. U Bogu živimo, mičemo se i jesmo (usp. Dj 17,28). Pa zar nije onda vječnost već prisutna sada među nama? Možemo li je okusiti, dotaknuti? Pitam se: Ma gdje li je vječnost? Vječnost nije nešto što dolazi tek poslije ovog života. Vječnost je već došla. Tako život vječni nije nešto daleko, već je među nama. Gdje je Bog – tu je vječnost.
Danas u Crkvi slavimo obred preminuća sv. Franje, no ne govorimo o smrti, nego o životu. Lijepo i veličanstveno je živjeti – i nikad ne umrijeti. Franjo je smrt nazvao sestricom, zagrlio ju je, smrt za njega nije bila kraj, nego potpuni ulazak u Ljubav. Sv. Franjo se nije bojao umrijeti, on je živio s Kristom. S Kristom umire, a gdje je Krist – tu nema smrti! Sv. Franjo nas ujedno, nazivajući tjelesnu smrt sestricom, kao brat opominje da se ne bojimo umrijeti, nego da se bojimo grijeha koji nas baca u duhovnu smrt i odjeljuje od Boga te nam mrači pogled govoreći: ,,Smrt je kraj''. Zapravo, jedino zbog grijeha istinski umiremo i u tami hodimo, jer smo daleko od Životvorca. Grijeh je u nama proizveo da biološku smrt doživljavamo kao prekid života, a ne da ju doživljavamo kao prelazak i ulazak u vječnost.
Franjo je bio ispunjen Bogom, bio je radosni navjestitelj Božje ljubavi i milosrđa. Kako li je uzvišeno radovati se životu, veselo koračati i pronositi mir, biti jednostavan.
Toliki su pisali o Franji i evo još pišu. Franjo je svima želio dobro, volio je čovjeka, bio je pun ljubavi. Bog je vodio Franju, a Franjo se dao voditi, prepustio se potpuno Božjoj providnosti. O, kolika li je to sloboda! Slikovito govoreći, Franjo se, popravljajući kamenu crkvicu sv. Damjana, polagano ugrađivao u Crkvu, živu zajednicu vjernika te ju je snagom Duha Svetoga obnovio i još uvijek je obnavlja.
Ljubio je Franjo braću, darivao se njima, previjao je ranjene odnose, opjevavao Stvoritelja, vapio za mirom među ljudima, pozivao na život po Evanđelju te u svemu stvorenome vidio tragove Božje ljubavi. Franjin život je bio život za druge. Radovao se radosti drugih kao da je njegova, a zapravo je i bila. Po krštenju smo postali udovi mističnog Tijela Kristova, Crkve. Prema tome, iako smo različiti u djelovanju i poslanju, jedno smo. Pa kako onda da me ne raduje radost brata moga i da me ne žalosti bratova žalost?
Brate Franjo, pomozi mi moje strahove nositi, nauči me u Gospodina se uzdati, hodi sa mnom svakodnevno. Pouči me radovati se i zahvaljivati, nauči me poslušnosti i poniznosti, opomeni me, dijeli sa mnom moj pad. Znam da si tu među mojom braćom i u svakom od njih mogu te prepoznati.
Gospodine, učini me oruđem svoga mira:
Gdje je mržnja, da donosim ljubav.
Gdje je uvreda, da donosim praštanje.
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo.
Gdje je zabluda, da donosim istinu.
Gdje je sumnja, da donosim vjeru.
Gdje je očaj, da donosim nadu.
Gdje je tama, da donosim radost.
Gospodine, daj da se toliko ne brinem
da budem utješen, koliko da tješim;
da me razumiju, koliko da druge razumijem;
da budem ljubljen, koliko da ljubim.
Jer tko se daruje, prima;
tko se zaboravlja, sebe nalazi;
tko prašta, bit će mu oprošteno;
tko umire, rađa se za život vječni.
Molitva sv. Franje
