Ono što je Božje dajmo Bogu, a nemojmo se olako razbacivati kao da je naše vlastito. Bolje za nas kad bi to uzvratili Bogu kao Marija, u tišini svoga srca zahvaljujući se na iskazanoj milosti, svjesni da rasipajući se ovdje na zemlji gubimo za ono što bi nas čekalo na nebu kao nagrada...
»Blago sluzi koji zgrće na nebu (usp. Mt 6,20) dobra koja mu je Bog pokazao, a ne želi ih radi plaće objaviti ljudima, jer sam će Svevišnji objaviti djela svoja kome htjedne. Blago sluzi koji tajne Gospodnje pohranjuje u svom srcu (usp. Lk 2,19.51).«
Prvo
što mi pada na pamet čitajući ovu posljednju opomenu sv. Franje slika je Marije
koja u trošnoj štalici sluša priče drugih o malom Djetetu i sve ih pohranjuje u
svoje srce. I nije dala drugima do znanja da to čuva, da joj je to dragocjeno,
nego u tišini srca uzvraća Gospodinu molitvom i vraća mu Njegovo. I nama
Gospodin često udjeljuje brojne milosti kojima nas pokušava voditi na našem
putu. To je najčešće u molitvi, ali postoje i brojne druge situacije kojih
postanemo tek kasnije svjesni da je to bilo – to. To je bilo ono nešto. A drugi
su to možda primijetili. I žele znati kako smo to nešto postigli. I tu dolazimo
do opasnosti da često ono što nam je dano kao dar, kao milost, znamo prisvajati
sebi, svojim silama i naporima, misleći kako smo mi to sami postigli. Sve zbog
ljudske hvale, da ti se drugi dive.
Ovdje sada jako dobro može doći ono »Blago siromašnima duhom«, gdje čovjek – ako ne želi zastraniti u ovozemaljskoj slavi i da ga se uzdiže na pijedestal, jer je to sve prolazno – mora postati svjestan da je sve dar od Boga. Jer ljudski ego je uvijek, od samih početaka, željan pažnje drugih. Želi biti zapažen, postati top tema među drugima zbog nečega što je učinio ili postigao. Ali, nemojmo se zavaravati. Ono što je Božje dajmo Bogu, a nemojmo se olako razbacivati kao da je naše vlastito. Bolje za nas kad bi to uzvratili Bogu kao Marija, u tišini svoga srca zahvaljujući se na iskazanoj milosti, svjesni da rasipajući se ovdje na zemlji gubimo za ono što bi nas čekalo na nebu kao nagrada.
Sjećam se dobro jedne scene iz Padove, dok smo bili u posjeti grobu sv. Ante. Šetao sam s jednim fratrom po vrtu i došli smo do biste nekog poznatog grofa koji je dao mnogo novca drugima i kao znak zahvale dobio ovu bistu. Bila je ta bista jako visoko, a na nju su slijetali golubovi i ostavljali tragove za sobom. I veli ovaj fratar meni: »Ovaj je za života bio sigurno jako slavan. Evo vidiš njegove slave koju je dobio na zemlji«– misleći na golubove i njihove tragove koje su ostavljali – te nastavi: »To ti je zemaljska slava. Nemoj je nikada tražiti, jer s vremenom izgubi sjaj, kao i ovaj. Ali gore, učinjeno dobro nikada ne blijedi, dapače, ako je ne znano među ljudima, ako je neizrečeno bit će još svjetlije«. Pouku sam izvukao.
Kad
učiniš nešto dobro, ili ti se pokloni neka milost, ili pak talenti koje jako
dobro iskorištavaš, nemoj ih zbog svoje taštine sebi prisvajati i željeti
pohvalu od prijatelja ili kojih drugih važnih ljudi. Radije se zahvali Bogu na
poklonjenom, i uzvrati Mu. On pamti. Svoja dobra djela ostavi za Gospodina.
Podaj Bogu Božje, ono što je ljudsko podaj ljudima. Znaj mu iskreno od srca
zahvaliti. Budimo ponizni. To je teško, ali ako želimo moći zahvaljivati Bogu
na milostima, u temelju te zahvale mora biti poniznost, inače neće biti iskrena
zahvalnost, nego opet svojevrsno svojatanje zasluga sebi. Kao i Marija, nosimo blago
u svom srcu, a ne na ustima.
