Kroz pet korizmenih srijeda razmatrati ćemo pet posljednjih opomena sv. Franje. Započinjemo s onom koja govori o poniznosti...
»Blago sluzi za kojega se ustanovi kako je među svojim podložnicima tako ponizan kao da je među svojim gospodarima. Blago sluzi koji ustrajno ostaje pod šibom korenja. Vjeran i razuman (Mt 24, 45) jest onaj sluga koji ne oklijeva unutra se za sve svoje pogreške skrušeno pokajati, a vani ih ispovjediti i djelima dati zadovoljštinu.« (sv. Franjo)
Sveti Franjo još jednom nastupa kao izvrsni
poznavatelj pravog puta svetosti. Ovaj put progovara svakome od nas o jednoj od
najljepših kreposti koja može krasiti pravog vjernika – o poniznosti. Često se
događa da imamo krivu sliku o ovoj kreposti. Neki će misliti da to znači
dopustiti da nas ponižavaju, neki će, opet, govoriti da je to kada o sebi
govoriš kao o najmanjem, drugi će imati svoju teoriju i tako dalje. Ali, što je
zapravo poniznost? Svjesnost o vlastitim i dobrim i lošim stranama. Svjesnost
da je ono dobro u nama isključivo Božji dar i
plod našeg slobodnog izbora da činimo dobro. Isto tako su i loše strane nas
plod našeg slobodnog izbora za koji moramo biti spremni snositi posljedice.
Najprije ih priznati samima sebi pa se pokajati za njih te onda se, na neki
način, iskupiti za njih.
Ponizan čovjek služi drugima. To je jedna od
glavnih karakteristika. To se lako primijeti kada čovjek ima priliku biti iznad
nekoga. Ako se u takvoj situaciji ne postavi kao netko tko posjeduje drugoga
nego kao da je tu stavljen kako bi svima služio i bio primjer služenja – onda
sa sigurnošću možemo reći da je čovjek ponizan. Poniznost uključuje u sebe
služenje i ljubav. Kada se služi u ljubavi poniznost u čovjeku može opstati bez
da bude narušena. Mnogo je toga što u čovjeku sputava poniznost, a najveća
prepreka je čovjek sâm. Često zbog drugih znamo ići protiv svojih uvjerenja
kako bismo uspjeli iako sami znamo da to nije dobro. Svejedno to činimo. No,
sveti Franjo nas uči da sve činimo u poniznosti i iz ljubavi prema Bogu, da
druge ljubimo poradi Boga. Sve što činimo mora imati svoj korijen u Gospodinu
jer će inače korijen uvenuti.
Biti spreman poslušati kritiku umjesto
nastaviti živjeti onako kako smo naučili je još jedna karakteristika
poniznosti. Trebamo naučiti cijeniti kada nam netko, u ljubavi, dade opomenu
jer želi da budemo bolji. Znamo koliko je teško drugome reći da je u nečemu
pogriješio. Koliko to od nas hrabrosti traži. A, zapravo činimo ono što bismo
trebali stalno činiti. Zbog toga trebamo biti spremni barem saslušati ono što
nam drugi ima reći, a zatim, ako nam to nije protiv savjesti – u ljubavi
provoditi u djelo.
Budimo svjesni da bez Boga ne možemo učiniti
ništa i slijepo Mu vjerujmo kao malo dijete svom roditelju. Budimo do kraja
poslušni Njegovu glasu koji nas usmjerava tamo gdje je za nas najbolje pa makar
nama taj put ne imao smisao. No, Božji kalkulator pokazuje rezultate različite
od onih na koje smo naviknuti. On vidi šire nego mi i zna koji je put za nas
namijenio. Zato u ljubavi predajmo sve na službu Gospodinu u (i) drugima i
zahvalimo Mu za svaku priliku kada možemo učiniti dobro djelo.
