Ugledah u daljini Ljubav raspetu. I sve što sam tada poželio je služiti, utažiti Mu žeđ; umanjiti Mu boli. Uzvratiti na Ljubav. Cijeli moj svemir je uzdrhtao pred tom Ljubavi...
Otkako znam
za sebe – u meni je nešto raslo. Potiho se stvorilo te nenametljivo ostalo i
postalo dio mene. Nisam davao preveliku važnost tome, jer sam mislio da će ostati
mirno te da možemo zajedno živjeti. On u meni i ja s Njim. No, najednom se
uznemirio. Počeo me zvati. U početku sam Mu pokušao umaći, iako me glasno
zvalo. Sakrivao sam od drugih ono što sam u sebi čuvao. Cijeli jedan svemir.
Znao sam što moram činiti i kuda moram krenuti, ali nisam se znao odvojiti od
svojih snova. Živio sam i sanjao u isto vrijeme. Kako su visoki bili ti snovi
za mene. Gledao sam ih u daljini, a oni su mi se, tako podmuklo, smijali u
lice. Kao da su znali da ih nikada neću dohvatiti. Ono u meni postajalo je sve glasnije! Vikalo je! Ali, s vremenom,
ja sam postao gluh. Nisam želio ni čuti ni slušati. Ni na jedan tren. Nisam ni
mogao. Snovi su mi bili suviše važni. Pokušao sam trčati za snovima. Skakao sam
visoko da više nisam mogao. I, najednom… Kada sam skočio, oči mi se otvoriše.
Ugledao sam ono čega sam se bojao. Vidio sam Ono što me zvalo. Kako (Mu) sada odoljeti? Znam! Idem trčati dalje
za snovima! Tako ću Mu sigurno umaći.
No, nisam
računao s tim da me On poznaje bolje nego ja sâm sebe. Bilo Mu je poznato
postojanje onog svemira u meni. Bio je lukav. Iskoristio je skriveni svemir
protiv mene. Sada se svemir u meni pretvarao u nemir! Bilo je tako teško odreći
se onoga za čime sam tako žedno trčao! Snovi su sve više bježali od mene i
usput me tako privlačili da je to skoro boljelo. Ne mogu dosegnuti snove, a ni
pobjeći od Njega. Kao da sam u škripcu. On mi se sve više približava i znam da
je susret neizbježan. Brzo pokušavam smisliti izlike kako se izvući onome što
On od mene traži. Ali, ima On svog asa u rukavu.
Najedanput,
s Njim se pojavio i svetac iz Asiza. Kamo sada? Kako? Riječi ne postoje. Ni oni
ih ne izgovaraju. Ali, nikada me ništa u životu tako glasno nije zvalo. Kako
odoljeti tome pogledu? Kako se oduprijeti? Gotovo je! Snovi su već bili daleko
od mene. Ma koliko brzo ja trčao, oni su bili brži od mene, a Franjo sve bliži.
Nisam ni slutio da mu idem u zagrljaj. Kao da je postalo jasno što me čeka, ali
sam bio nespreman suočiti se sa svime što donose ta Dvojica. Znao sam da se
moram odreći sebe – a to je za mene bilo poražavajuće.
Pokušavao
sam se na kraju izmaknuti, no, onda je postalo još teže! Ugledah u daljini
Ljubav raspetu. I sve što sam tada poželio je služiti, utažiti Mu žeđ; umanjiti
Mu boli. Uzvratiti na Ljubav. Cijeli moj svemir je uzdrhtao pred tom Ljubavi.
Bio sam pobijeđen. Sada je nemir ponovno postao svemir koji sam krio od drugih.
Ali, nije to bio isti onaj svemir kao na početku. Sada je imao želju izaći iz
mene. Više nije bilo sumnje. Cijeli svemir mi je pokazivao da mi je put
slijediti Tebe.
Onaj
siromašak iz Asiza, što je jednom ukrotio vuka i pomirio ga s čovjekom, ukrotio
je sada i moje srce i pomirio ga s Ljubavlju! Povukao me za rukav i bilo mi je
jasno. Ne mogu više ni pomisliti da se odvojim od Njega. Sve što želim je biti
u Njegovoj prisutnosti. Došao je tako tiho. Znao sam što trebam učiniti. Polako
je to postala i moja želja, a sada je stvarnost. I sada preko lica prolaze dani i godine, a u
meni je želja da On vodi sve!
